Prve Igre gladi

8

Sada izlazim i pokušavam uloviti nekoliko štakora, ali ih više u blizini nema. Uspijem nožićem uhvatiti miša, ali to nije dovoljno, treba mi više hrane. Sad polako krećem u lov na miševe, možda i nekog štakora. Dok se krećem, ulovim pet miševa i to je to. Umalo naletim na Comforu i brzo se sakrijem iza zida. U nešto metalno lupa i psuje. Nagnem glavu da vidim što to radi. Razbija neki šareni hladnjak, onaj koji ti uz pomoć kovanica izbaci nešto po želji. Imali smo to u školi i bio je pravi luksuz. Nakon pobune je ostao prazan.

Vidim da ga lupa sitnim čekićem. S tom stvarčicom je opasnija od Puntalisa. Za pasom joj je zavezana mačeta. Kad potpuno rastrgne vrata, naglo udari i opsuje. Svjesna buke, maknem se, ali nitko nije lud da ide za njom. Još je malo prohladno. Tražeći miševe, dođem na površinu. Tiho je i nikoga nema, još je zora.

Tijela su još tamo, oko njih lete muke i pomalo čujem truli smrad. Ima li nešto na tribinama? Možda bih se nečime usrećila. Čujem neko prženje. Netko baca kamenčiće u zrak gdje se sprže. Mora da su postavili štit. Takav je i Kapitolska vojska postavljala oko svojih bunkera.

Vidim Clementine. Sjedi na vrhu iza tribina i baca kamenčiće u zrak. Ne bi bilo dobro da me vidi. Želim se vratiti, ali kaže: "Vidim te." Skamenim se. Što sad? Ne izgleda opasno, ali čini mi se ubojita. Ukrala sam joj hranu i njen suparnik je još eksplodirao prije samih igara. Sigurno je bijesna. "Ne boj se, čekam svoj kraj." pogleda me praznim očima i ispucalih usana. Sad nemam srca je napustiti. Obrazi su joj se potpuno uvukli pod kosti. Nisam ubojica, niti sam okrutna, ali možda sam glupa. Dolazim do nje i dajem joj bocu vode. Diže vjeđe i grabi bocu kao da joj je zadnje u životu. Dok pije, vidim da joj se na prstima koža prilijepila za kosti, a zglobovi otekli i pocrvenili. "Hvala ti." reče i vrati mi bocu. Sreća pa je ostalo vode. "Malachite, zar ne?"

"Da." rečem. Gdje je čula moje ime?

"Koliko imaš godina?"

"Trinaest." lažem da se malo smiluje. Godinu sam starija.

Promotri me i doda: "Petnaest." Zamišljala sam ju stariju, iako ne izgleda starije od mene. Jednostavno je držala kao starija žena. "Nemaš nikakvo oružje?"

"Ne." opet lažem. Ne želim da me pokrade. U rukavu vidim dršku njenog noža. Sad vidim da bi ovo mogla biti klopka.

"Kad bi barem bilo još i hrane u ovoj jebenoj areni."

Opet me zaboli srce i dadem joj miša. "Zgazila sam ga nogom." rečem. Tog i jesam. Sad uzima nož iz rukava, reže miša i jede iznutrice. Sad je musava zbog krvi oko usta. Izgleda kao kanibal. Izgledam li ja tako? Ne sjećam se da sam ijednom obrisala usta. "Sviđaš mi se." reče dok je jela. "Snalažljiva si. Kladim se da ovi drugi skapavaju od gladi." Čudo da nije pitala za vodu. "Ono kad si zapjevala pred djecom, shvatila sam da bi bila dobra saveznica."

"Saveznica?"

"Da. Nitko se nije snašao kad su nam djeca dijelila hranu. Samo ti i ja."

"Drugi nisu pjevali."

"Mogli su izvest neku točku da su htjeli. Onaj Agro ih je mogao zabavljati svojim vratolomijama, nije ništa učinio. Najmanje smo opasne. Bolje je da se udružimo i izdržimo još nekoliko dana."

Zaboravila je Okrug 3, ali bila je u pravu što se tiče drugih. Svi oni su rođeni ubojice. "Dobro." rečem, spremna joj zabiti nož u leđa ako budem imala srca.

"Super." nasmije se. "Ovo je najbolje skrovište, iza tribina, jedva itko izlazi." Sigurno bunca od gladi i žeđi. Zato nema ni hrane ni vode. Ubrzo zatvori oči i počinje tiho pjevušiti i smiješi se, a i ja nesvjesno za njom.

Tamo daleko gdje je zelen brijeg

Naćuli uši i slušaj vjetrov pjev

Slušaj glazbu vjetrova, to je naših predaka glas

Kad te slijede crne sjene, ovdje nađi spas.

Ljubice traže rosu, a ruže sunčev sjaj

Cijela nebesa znaju da te volim ja.

Ako me ne voliš, samo slijedi svoj plan

Olakšaj mome srcu, za naš lakši san

Smiješila je još i pogledala me. "Imaš lijep glas." reče. Na to nikad nisam mislila, samo sam pjevala. Željela sam joj je zahvaliti, ali tad je viknula: "Perisca!"

Perisca? Okrug 11, znači klopka je, već s nekim dogovorena. Odmah ustajem i krenem po nožić, ali ona skače na noge i nožem na mene. Glad je za nju učinila svoje. Uspjela sam blokirati njenu ruku i u naguravanju je uspijem gurnuti niz tribine, gdje je otkotrljala skoro na dno.

Perisca je bila druga priča, došla mi je s druge strane, skačući po tribinama kao vjeverica. K vragu bila je brza. Skočila mi je na vrat i oborila me na pod. To je bila djevojčica, ali žilava. Morala sam se s njom boriti da mi nož ne završi među očima. Te male tamne ručice su imale izuzetnu snagu. Morala sam se boriti. Gdje joj je sad Clementine?

Djevojčica ubrzo pada na mene, sama od sebe. Što je dogodilo? Mičem ju sa sebe i vidim strelicu u njenom zatiljku. Dižem pogled i vidim dječaka iz desetke, uperio je samostrel u mene. Visok je, ali mršav, a nježnim licem. Pitam se je li zna da sam odgovorna za smrt njegove suparnice. Vjerojatno ne zna. Ruke mu drhte iako je sad nekoga ubio. Možda je teže ubiti kad nekome gledaš u oči.

Zbog njegovog oklijevanja, Clementine skače mu s boka, obara ga na pod i bode ga uporno u vrat. Podcijenila sam ju i kad sam najgore zamišljala. To je mala Comfora u tijelu djevojčice.

Dok se dječak gušio u krvi, to je bila moja prilika. Uzela sam kamen i metnula ga u praćku. Dobro sam zavrtjela i kad se ona pridigla, pogodila sam ju točno u vilicu, toliko jako da je poletjela s dječaka.

Vidim da je Perisca mirna, gotova. Dječak se nakon naglih trzaja smirio, ali nju sam čula kako još jauče, plače, doslovno plače. Već sam se jednom opekla pa uzmem samostrel dođem do nje i uperim ga u djevojku koja sad naglavačke leži na tribinama. Debeli mlazovi krvi joj ide niz lice, dok leži na tribinama i drži se za čeljust. Očito sam joj slomila čeljust. Svojim suznim očima stavlja ruku ispred sebe, ali ne govori. "Šteta, a baš lijepo pjevaš." rečem i opalim samostrel točno u njenu glavu. Nakon toga čuju se tri topa.

Odmah zategnem tetivu i postavim strelicu. Uperim samostrel ispred sebe da vidim je li itko u blizini. Ovu buku bi bilo tko čuo. Sa suprotne stran vidim Agrovu glavu kako nestaje čim ga vidim. Zapamtit će i on ovo. Očito misli da znam pogoditi iz daleka, ali ne znam. Kako se koristiti samostrelom mi je pokazao prijatelj iz škole. Naučila sam sam pogoditi nešto na desetak metara, ali kasnije ga je njegov otac uzeo i krenuo u boj. Tada mi je preostala samo praćka.

Siđem i iščupam strijelcu iz njene glave. Nije bilo lako, morala sam se oduprijeti nogom. Iščupam i drugu strjelicu iz Perisce, te ju spremim na samostrel. Uzela sam noževe, svoja kamenja i krenula dalje. Držala sam ovaj put samostrel ispred sebe ako netko naiđe. Znam da bi me Agro rasporio u komade, sigurno misli da sam ubila njegovu suparnicu.

Idem polako u zatvaram se u zahod. Stavljam haljinu u usta i vrištim od bijesa, čupam si kose, lupam nogama. Kako sam si ovo mogla dopustiti. Troje djece je bilo predamnom mrtvo. Nekako sam više imala sreće nego pameti. Spasio me dječak koji me htio ubiti, pa djevojka koja me planirala ubiti. Možda se u zadnji čak predomislila, ali nije bilo važno. Bila je opasna.

Sad sjedim u zahodu i jedem miševe iz džepa, jedem ih dok zadnjeg ne pojedem. Sjedim tu i kad popijem zadnju kap vode. Ne vjerujem nikome ni ničemu, čak ni vodi. Imam osjećaj da bi me voda izdala.

Duboko dišem, čak i režim i trudim se ne zaplakati. Velika navala plača mi dolazi dok se suzdržavam i uporno brišem suze. Vidim kako vrata škripe, netko ih otvara. Uzimam nožić i spremam se. Ali zaustavljam se u zadnji tren i govorim: "Volta?"