Prve Igre gladi

3

Probudi me ubrzo tresak vagona. Vagon se tresao kao da u njega trpaju divlju životinju. Zar se i s tim suočavamo? Gledala sam izbezumljeno okolo i pogledala Carneliana. "Okrug 2." reče.

Ubrzo čujem snažno lupanje i ženski vrisak. "Majku vam krvavu." vrištala je.

Sjećam se, kada smo prije pobune znali posjetiti sa školom druge okruge. Okrug 2 je bio prva destinacija i već kod djece predškolske dobi se vidio pogled ubojica. Okrug 2, graditeljstvo također osigurava Mirovnjake za Kapitol, a upravo su oni prvi započeli pobunu.

Zamislila sam Okrug 2, dječaci od dva metra koji lome tuđe kralježnice kao grančice i djevojke koje mogu ubiti nožem na dvadeset načina. Drhtavica mi je prošla kroz tijelo. Opipala sam sad kruti dio haljine. Gem je još bila sa mnom, zapravo njen ostatak. Zašto je ovako otišla? Zašto me ovako obilježila? Da sam htjela uspomenu, uzela bi majčin medaljon, ne ovako.

Vrištanje dječaka i djevojčice se nakon nekoliko minuta smirilo, a zatim su stali u Okrug 3. Čula sam cvilež djevojčice dok su ih ukrcavali. Ima li doslovno djece? Tko bi ubio dvanaestogodišnjaka? Zamišljam Moldavita u mojoj situaciji, zlatno dijete. Tko bi samo imao srca zariti mu sjekiru u glavu?

Dolazi brzo Okrug 4, netko je smije kao luđak. I dalje više ništa ne čujem, samo osjetim stajanje, nakon svakog stajanja po dvoje nove djece. Kad je stao dvanaesti put, znala sam nas da je dvadeset i četvero, ista sudbina, jedan na drugoga kao lešinari.

Sad mi je pogled pao na Carneliana. Spavao je, plava kosa mu je padala na lice i nije ju micao. Nos i usna su mu sad natekli, a na usni je ostala krasta. Sad je izgledao nježno i spokojno. Hoće li ovako izgledati svatko od njih kad im se nađe nož u grlu? Gdje će ih baciti? Idu li dvoje po dvoje ili svi zajedno? Hoće li imati oružje?

Nadala sam se, tko god me se dočepa, da će imati milosti i skratiti mi muke. Hoću li tad vidjeti Gem? Ili ubojice idu na drugo mjesto? Pomislila sam na sve uspomene iz djetinjstva, prije rata, mali brat koji tek uči hodati, Gem s kikicama koja mi daje slatkiše u ruku, otac koji me baca u oblake i majka kako mi gladi kosu i pjeva uspavanku.

Tamo daleko gdje je zelen brijeg

Naćuli uši i slušaj vjetrov pjev

Kad je Carnelian otvorio oči, shvatila sam da sam zapjevala na glas. Blagi smiješak mu se pojavio na licu. "Nisam ovo očekivao."

Pognula sam glavu u ramena i okrenula je prema zidu. "Stara pjesma." rečem.

"Meni su je roditelji pjevali cijelo vrijeme. Jesu li i tebi?"

Sad je bolno prisjetiti se stihova. "Da." rečem i krupna suza mi poteče niz obraz. Majka nam je pjevala cijelo vrijeme, svojim milim glasom i tankim poput svile.

"Nisam je čuo dugo vremena. Znaš li drugi stih?"

Grlo mi se stegne kao da mi je uteg u prsima. "Ne mogu." rečem. Kad se sjetim majke kako pjesma, shvatim da je sad miljama daleko, pjeva mom bratu kao utjehu, dok sama sebi para dušu tom pjesmom.

Vagon iza nas se cijelo vrijeme tresao, kao da vozimo po kamenoj međi. Djevojka je vrištala psovala, dok je glas dječaka bio dubok kao u medvjeda. Ako mogu ikome garantirati pobjedu, to je Okrug 2.

"Možda uspiju vagon povući u ponor kad se bude prelazilo preko mosta." reče Carnelian. "I povuku nas svih u rijeku."

Možda. Utapanje s lancima na udovima mi se činilo lakše i dostojnije, te pravi šamar Kapitolu. Da se netko od nas ubije. Da izazovemo smrt svih nas dvadeset i četvero, bi li Kapitol odabrao dvadeset i četvero nove djece? Sve mi se čini da bi, dok ne bi ponestalo nove djece.