Prve Igre gladi

13

Otvaraju se glavna vrata i ulaze Mirovnjaci. Polako ustajem i idem prema njima. Dvojica su, imaju puške. Ide prema meni, grabe me i uzmu mi svako oružje. Izvedu me vani, gdje mi skupina Kapitolaca plješće i viče. Tad se rasplačem. Kamere su sve uprte u mene, ali gorko plačem. Dolazi ona modra spodoba s mikrofonom. "Dame i gospodo, prva pobjednica Igara gladi, Malachite Olivine. Usput, sretan petnaesti rođendan."

Danas mi je rođendan? Nisam ga proslavila s Gem. Nisam ga proslavila kod kuće. Mirovnjaci me vode dalje sve do onog luksuznog auta, predsjednikovog auta, ne ne i on. Još jače zaplačem, pustim da mi sve suze teku niz lice. Predsjednik izlazi, klekne pred mene i stavi mi nešto zlatno na glavu, nešto kao krunu. "Čestitam." reče i uđe u svoje auto.

Dolazi drugo auto s kavezom, u njega me stavljaju kao dijete i ponovo mi stavljaju lance na ruke i noge. Zatvaraju vrata i vode me. I dok me vode, zakopam lice u krilo, te prolijem sve ove suze. Ne želim ovaj život, ne želim dalje.

U kavezu me odvode na peron i stavljaju u onaj stari vagon broj jedan. Još su tu dvije strunjače. Ovdje nisam došla sama, bojala sam ga se, ali barem nisam bila sama. Dvadeset i troje ih je mrtvo. Dvadeset i četvero, ne zaboravljam bebu. Ne zaboravljam kako dječaka iz dvice kojeg strijeljaju i stavljaju njegovo tijelo poput pinjate na kavez, ne zaboravljam djevojku iz sedmice i kako ju odnose krvavu, prosvjed i mrtve leševe na trgu, dječak iz dvanaestice kako je eksplodirao na platformi, kako sam djevojci iz desetke zadala udarac koji ju je otjerao u smrt, okrug 5 kako umire u zagrljaju, Clementine slomljene čeljusti i kako joj zadajem posljednji udarac, Fulmen kako pada s nožem u leđima, Volta kako se guši u krvi, Agro kako umire izboden srpom, Carnelian kako drži svoju utrobu u rukama, smrt ostala četiri posvećenika, Comfora kojoj sam učinila sve da joj uništim zadnje trenutke.

I što dobijem s ovim? Život? Ne želim ovaj život, vratite me u arenu i dajte ga nekome drugo. Iz kaveza me bacaju u onaj isti vagon. Tu su još dvije strunjače, ali samo jedna osoba. Ovdje nisam došla sama, ali se vraćam sama. Neka je barem netko tu, makar i Clementine, da me utješi. Ležim na strunjači i plačem, na mojoj haljini je sad krv koja pripada još više ljudi. Još osjećam vlagu.

U san mi dolazi Carnelian, visok i jak, baš kao onaj dan kad sam ga pred Palačom pravde. Nadvio se nad mene, smiješi se i ljudi me u kosu. "Dobar posao." govori, a ja se stapam u njegovom zagrljaju poput vode i zatvaram oči, te osjećam kako se pretvaramo u jednu osobu.

Otvorim oči i nađem se u mračnom vagonu. Shvatim da je on dio mene, da je svaki od njih dio mene, oni koji su dospjeli u arenu i oni koji nisu došli do arene. Dvadeset i troje djece, čak i ona beba se veže za mene lancima i više ne pušta, a svi iz Panema pokazuju prste u mene.

Razmišljam o članovima obitelji one djece. Kako je reagirala obitelj onog dječaka kad je eksplodirala platforma? Je li Clementine imala obitelj? Žele li moju krv? Comfora? Ako je imala obitelj, sigurno žele moju krv. Jesu li kamere uhvatile kako bodem Puntalisa po tijelu i otvaram mu rane? Što sad moja majka misli? Kakvim me očima gleda?

Vagon ubrzo staje. Tu sam, Okrug 1. Vagon se otvara i vidim stari peron, tamo gdje sam se oprostila sa svojim životom. Izvode me i uvode na stražnju stranu Palače pravde. Skidaju mi lance, ali ne osjećam se ni grama lakše. Modra spodoba je još uvijek tu, popravlja si šminku, kamere se pripremaju.

Gledam gradonačelnika, koji me predao u njihove ruke. Užas s lica ne može sakriti. Sagne se i ljubi mi sad kosu koja se pretvorila u veliki slamnati čvor. Snažno me grli svojim krupnim rukama. Skrivam lice u njegov sako, ne želim da me tko vidi, želim da me samo odvedu doma.

Brzo me odvaja od sebe, drži me za ramena i gura me prema pozornici. Ne želim, ali nemam snage se oduprijeti. Vrata se otvaraju, modra spodoba pokazuje prema meni i govori na mikrofon: "Dame i gospodo, vaša prva pobjednica Igara gladi u povijesti Panema." Plješće veselo, kao i na dan žetve, ali nitko drugi ne plješće, ljudi me ne gledaju tužno, ni ljutito, ni bijesno, nego u šoku, kao da ne mogu vidjeti što se nalazi pred njima. Sigurno su očekivali da Carnelian izađe na ova vrata.

Zatim vidim sebe u ekranu, kosa strši na sve strane, u repu odavno nije. Sad je dijelom tamne narančaste boje. Pitam se od čega, pa se sjetim da je od nečije krvi, ne znam čije. Oči natečene od plača i crvene poput krvi, lice upalo jagodične kosti mi nikad nisu stršile, više ne sličim na sebe.

Haljina mi sad još više visi, dijelom poderana, prašnjava, puna smeđih krvavih mrlja, ruke tanje nego ikad, tanje od pruća, osim što su prošarane masnicama, ogrebotinama i tragovima krv, mogu si svaku kost, svaki zglob vidjeti, a svi zglobovi su mu upaljeni i otečeni, doslovno narančasti. Pogledam si ruke i zglobove na prstima, baš kao laktove na ruci, a i zapešća. Okrug 1 vidi horor, a djevojčicu koju im uzeli.

"Hajde dolje, pozdravi ih." modra spodoba me gura, prisilno siđem niz stepenice. Svi se odmiču od mene, stvarajući mi prolaz. Znajući sad kako su mi noge tanke, jedva se održavam na njima. Tražim svoju majku, nema je nigdje. Je li me se stvarno odrekla? Tražim je očima punim suza. Gdje je? Gdje je moj brat? Jesu li živi? Što ako sam u areni učinila nešto pogrešno, pa su im naudili?

"Malachite! Malachite!" čuje se glas dječaka. Iz gomile istrči moj brat, zov mu zvuči kao pseći cvilež. Penje se na prste i vješa mi se oko vrata, sad je teži nego prije. Čujem brzo i očajan vapaj žene. Izlazi polako iz gomile, lica smežuranog od plača. Čini mi se kao da se ona ovih dana prepolovila, a lice još objesilo. "Mama." pružam dva pruta od svojih ruku prema njoj. Dolazi mi u zagrljaj i stisne me toliko snažno da zamislim kako će me cijelu prepoloviti. Plačem joj na ramenu.

"Mama, jedva hoda. Pomozi joj." govori Moldavit, hvata me oko struka i ne pušta.

Ubrzo dolazi Gemin otac. Stojim skamenjena i čini mi se da su mu se na licu pojavile nove bore. Saginje se i uzima me kao perce, kao kad je uzeo svoju kćer prostrijeljenih prsa. Odvodi do moje kuće, stavlja me na krevet, ljubi me u čelo i odlazi.

Majka me pere u hladnoj vodi, osjećam kao da me osvježava i uklanja upaljenu bol s tijela. Primijećujem nove rane i ožiljke, čak i žuljeve od sandala. Na nekim ranama mi se nalaze komadići stakla. Borba s Puntalisom, pomislim. Kad god me majka pogleda, smiješka mi se, skrivajući taj jad, nove bore i podočnjake. Trlja mi sapunom svaki dio tijela, čak i kosu. Dobro ju pere i otpetljava ju. Kakav je osjećaj ispirati krv tuđe djece s vlastitog djeteta?

Nakon nekog vremena rasčešljava mi kosu, daje mi ogledalo, ali se odbijam pogledati. Daje mi moju staru odjeću, smeđe hlače i bijelu košulju. Haljinu mi trga i baca u vatru, zajedno sa sandalama, a vrpcu sam davno izgubila. Oblačim svoju odjeću i odlazim u svoj krevet, skupljam se pod pokrivačem, ne želim da me itko gleda.

Moldavit sjeda kraj mene i čita mi nešto iz knjige, one koju sam ja njemu čitala još prije pobune, ali ga ne slušam nego mislim da dvadeset i troje mrtve djece. Oni nisu dospjeli u svoje krevete, njihove obitelji su ih dobili u ljesovima. Moja je obitelj dobila na kraju ono za što nije znala ni da je imala, ubojicu.

Gemin otac se brzo vraća i donosi nam piletinu, cijelu. Koliko je samo novca potrošio na to? Majka mi da prvo šparoga da jedem, ručak mi donosi u krevet, to nije nikad učinila. Znam da već danima, ako ne i tjednima nisam osjetila ništa zeleno, pa pomalo uzimam. Shvaćam da jedva žvačem, a kamoli gutam. To mi se događalo i tijekom pobune, kad smo gladovali. Nakon toga mi daje komadiće piletine, najviše one s kožicom. Zbog masnoće u ustima dođe mi muka, ali me i dalje tjeraju da jedem.

"Polako, smučit će joj se." reče Gemin otac.

Za miran želudac mi daju čaj od komorača i to me smiruje kao sedativ, kao makovo mlijeko koje koristimo protiv bolova. Ubrzo zaspem i sanjam, sanjam djecu iz arene.