Prve Igre gladi

2

Kada mi se zadnji put život okrenuo za 180 stupnjeva? Kada smo tijekom pobune od imućne obitelji prerasli u onu koja mora skupljati kukce po ulici da bi se prehranila? Kada je otac u jednom danu iz naše kuće završio na užetu, a na kraju u kovčegu, te smo jedva spajali kraj s krajem, ništa mi se nije činilo kao sad, kad kiša metaka isključi sav svijet oko mene, te vidim Gem, koju znam još od treće godine kako klizi niz mene, ostavlja veliki crveni obris na haljini, utone u lokvu krvi, koja joj i na usta lopti. "Gem?" sad govorim promuklim glasom dok mi suze mute vid. Mirovnjaci me odvode dok još život polako teče iz nje.

Tada se vratim u stvarnost i čujem majčino očajno tuljenje. "Mama!" viknem i okrenem glavu, dok me odvode. Vidim ju, skupjenu u plavoj dugoj haljini, sama sebe grli, dok ju Moldavit jedva pridržava, a jedva joj seže do lakta. "Mama." sad šapućem dok me još više vuku prema pozornici. Kad ne postave pred modru spodobu, gledam prizor kakav još nisam vidjela. Je li ovo moj otac vidio u zadnjim trenucima? Ljudi u šoku, u očaju, skoro sve djevojke plaču, dječaci su utihnuli, majka se jedva drži na nogama od plača, Mirovnjaci dižu djevojčicu, čija je plava kosa natopljena krvi, a crvena bluza bila je nekad bijela. Pred njih polako dolazi otac, tih, ali lice se smežuralo od plača. Polako prima svoju djevojčicu u ruke i odlazi.

"Bravo, čestitam." žena zapiskuta, što mi umalo raspara bubnjiće. Modra rugoba plješće, a ja stišćem haljinu natopljenu krvi i gledam kako otac polako odlazi sa svojom djevojčicom. Nema žene, sad ni jedinog djeteta. Pogled mi padne na majku, koja u očaju gleda u tog čovjeka. Zar smo trebali dvije djevojčice danas izgubiti'

Netko me povuče i posjedne na stolicu. Vidim gradonačelnika kako čuči predamnom i briše mi lice. Prvi mislim da ne želi pred kamerom moje suze, ali kasnije sam pogledala, krv na rupcu, koju neću nikad oprati sa sebe.

"A sad sretni dečko." srce mi se stegnulo kad sam shvatila da još netko ide u smrt. Nadam se da su dječaci pametniji, da ovo ne izvedu.

"Carnelian Obsidian."

Ne on, zašto baš on? Carnelian Obsidian, siroče tri godine starije od mene. Na početku pobune, s trinaest godina je znao klati vojnike i neprijatelje. Tada je izgubio roditelje, a neki kažu i sedmero mlađe braće i sestara. U to nisam bila sigurna, ali vidjela sam ga tad nekoliko puta kako neprijateljima razbija lubanju čekićem ili siječe nožem grkljan. S trinaest godina je bio viši i krupniji nego ja sada, jedva u pubertetu.

Sada dolazi, čini se viši, krupniji nego ikad, kao da je odjednom izrastao pet metara, šake stisnute uz tijelo tako da je svaka žila iskočila, a u zelenim očima gori mržnja. Modri stvor plješće kao da je na drogama, a Carnelian ju gleda kao da joj je to prvi plijen. Da bar jest.

Kad je prebacio pogled na mene, odmah mičem glavu. Sve što je radio neprijateljima tijekom rata, sad zamišljam da radi meni. Bi li imao srca? Zadnji okršaj smo imali prije dvije godine, kad sam ga slučajno pogodila kamenom u rame. Tek sam se učila rukovati praćkom, a on me počeo ganjati grabljama. Bilo je smiješno, Gem se smijala, ali to je u tom trenu samo sam zamišljala da će mi oderati kožu s leđa.

Netko me podiže na noge, jer sam jedva svjesna sebe, gradonačelnik. Svira himna. Okreće me prema protivniku koji će za dan ili dva mi zabiti nož u leđa. Ne mogu ga gledati u oči, gledam ga poviše obrva. Gradonačelnik mi govori da se rukujemo, ali ruke mi jedva funkcioniraju. "Odmah." reče kroza zube. Pružam mu ruku i gotovo cijela moja šaka nestaje u njegovoj, oko noktiju još prljavština od zemlje.

Obojicu nas grabe Mirovnjaci, odvode u Palaču pravde. Osvrnem se da zadnji put vidim majku i brata, ali zatvore vrata.

U Palači pravde daju neku dokumentaciju gradonačelniku, on potpisuje i na nekom vidim svoje ime. Osjećam kao da me se vlastiti roditelji odriče i prodaje kao meso u Okrug 10. Postavili su me pred zid, pored mog protivnika. Ne znam ni je li mu sežem do ramena. Dok potpisuje dokumentaciju, sjetim se da je ovoliko bio visok moj otac. Stisnem haljinu, još vlažnu od krvi i počinjem se polako postavljati iza njega. Ima li prilike da pobjegnem?

"Kud ćeš?" netko me zgrabi iza leđa toliko da mi srce stane, vjerojatno Mirovnjak. Carnelian se okrene da vidi što se događa, ali spustim glavu kad saznam da nam se mogu susresti pogledi. Nisam trebala spustiti pogled. Mirovnjak mi je dignuo ruke i na njih stavio okove. Drugi je čučnuo stavio mi je okove oko noga, pogledala sam se u lancima. Pipaju me još da ne nađu koje oružje. Sad, ne samo u duši, nego i u udovima osjećam kao da me magnet povlači prema tlu.

"Jeste li ozbiljni?" pita Carnelian drskim tonom.

"Tišina." reče Mirovnjak, te njemu postave okove na ruke i noge. Sad je izgledao kao čudovište kojeg se ne smije pustiti iz kaveza. Kad su ga vezali, udario je jednog Mirotvorca lancima, tako da je ovaj pao i mogao mu se vidjeti mlaz krvi na glavi.

Drugi ga je udario u trbuh, tako da se Carnelian sagnuo i tužno zacvilio od boli. Podignuo ga je za kosu i udario ga po čeljusti. Mogla sam vidjeti puknuće usne i mlaz krvi iz nosa. Vidjevši taj prizor, čujem kako lanci cvokoću sa mnom.

Gledam gradonačelnika kako dolazi pred mene. Ispod debelih naočala vidim mu suze. Saginje se i ljubi me u čelo. "Oprosti." šapuće. Samo jedna mala utjeha je došla od gradonačelnika. Nikad nismo ni razmijenili poglede, osim kad mi je lani izrazio sućut zbog očeve smrti. Potapšao je Careliana po ramenu i napustio je Palaču pravde.

Kad bi barem vidjela majku, samo još jednom, samo jedan poljubac i zagrljaj. Možda je i bolje da ne vidi ovo, srce bi joj se slomilo. Na meni je još uvijek Gem, njen ostatak se lijepi i cijedi niz mene. Je li ovo namjerno učinila da se brzo nađemo zajedno? Nadam se da nije.

Mirovnjaci nas guraju prema van, prema željezničkoj postaji. Zbog težine se jedva krećem, a Mirovnjaci me vuku, te imam osjećaj da će mi se udovi otrgnuti. Na postaji nas čeka vlak, teretni crni vlak. Guraju nas u prvi vagon i zatvaraju vrata. Svjetlost nestaje, a sitne zrake prodiru kroz malu vodoravnu mrežu koja bi trebala biti prozor.

"Želiš li da ti skratim muke?" pita Carnelian. Još više se zatresem, sigurno čuje po cvokotanju lanaca, ako dobro ne vidi. Ne znam više ni što mi se događa. Zašto? Što sam točno učinila? Nisam pokrenula rat, nisam ni željela rat, jedva sam shvaćala što je rat, jedva i sad shvaćam.

Ni moj otac nije bio pobunjenik, ali platio je kaznu koju nije ni počinio. Nikad nije uzeo oružje u ruke, osim da ga očisti i spremi, a samo je jednom zapucao iz puške da smiri rulju, to je bilo sve.

Jesam li se slučajno pomokrila? Ne znam ni sama. Ne mogu ni osjetiti zbog krvave mrlje koja nikako da se ocijedi s mene ili osuši.

"Nisam ja kriva." zajecam dok gledam improvizirani prozor.

"Kao i nitko tko se susretne s nama."

Sad mi padne na pamet. Nije on jedini, još dvadeset i dvoje djece. Još dvadeset i dvoje krupne djece koje bi mi rado popucali kralješke kao kokice ili male sitne djece koja, drhteći s nožićem u rukama, čekajući kraj.

Pogledala sam na tlo i jedva vidjela nešto što bi trebalo poslužiti kao krevet, strunjača. Oprezno s lancima, sjela sam na nju, zarila lice u suknju i gorko zaplakala.