Prve Igre gladi

14

Svaki dan provodim u krevetu, svaku noć sanjam barem po jedno dijete iz arene. Nekad mi dođe u snove Carnelian i govori da je sve u redu, a nekad mi dođe Comfora i očne jabučice joj se otapaju kao prženi sir, nekad Clementine kojoj se suhe usne raspadaju u pepeo, nekad malena Volta kojoj je grkljan otvara poput usta, Puntalis kojem se otvara sva moguća rana, Fulmen kojem kralješci ispadaju iz vrata.

Svake noći plačem majci na ramenu jer ne mogu zaspati. Svakoj jutra joj plačem na ramenu jer sam imala noćnu moru. Tjeraju me da jedem, svaki dan mali zalogaj više. Gemin otac dolazi svake nedjelje i donosi novi dar. Jednom trave iz ljekarne da mi potaknu apetit, drugi put masti za rane da mi prije zacijele, treći put masti za otekle zglobove, četvrti makovo mlijeko da bolji i miran san.

Nekoliko puta me zagrlio svojim snažnim rukama i to me podsjetilo na Carneliana. Sjetila sam se da mu je košulja bila tanka poput svile i bila mirisa ustajalog znoja, a ova je bila uvijek svježa. Peti put mi je donio kolaž koji je Gem napravila, zadaća puna naših slika od treće do desete godine. Nekad su bili toliko imućni da su imali fotoaparat. Imaju ga još, ali od pobune jedva u Kapitolu možeš naći film.

Majci govorim kako sam bila tri dana zatvorena u kavezu na trgu s ostalom djecom, a ona mi govori da sam bila sedam dana u areni. Govori mi da je to trg sramote, kavezi postavljeni od početka pobune gdje su u kavez stavljali svakog pobunjenika iz okruga i puštali ih da u javnosti umiru od gladi i žeđi. Zamišljam koliko je mrtvih tijela bilo na tom tlu prije mene.

Šesti put Gemin otac mi donosi sliku, Carnelian i njegova cijela obitelj, roditelji i njih osmero, najmlađi brat još novorođenče u majčinim rukama. Carlien najstariji, drži u krilu brata koji je možda tek prohodao. Na ovoj slici dosta sitniji nego ga se iskreno sjećam, najviše dvanaest godina, sreća iz očiju sija, nije ni svjesna budućnosti. Svi su tamno plavih kosa i zelenih očiju poput žada, skoro ka blizanci, vidim mu oca i shvatim da je njegova slika i prilika-bio. I spazim mu sestru, jedinu sestru, u crvenoj haljini žarkih boja kakve se više ne viđaju u ovom okrugu, kosa kao suho zlato pada u valovima do lakata, sjedi među braćom i smiješi se, nesvjesna budućnosti.

Čula sam da je sirotište tražilo povrat Carelianovog tijela, ali nisu dobili ništa, vjerojatno kao ni druge obitelji. Dobijem neke informacije i o drugim posvećenicima. Osim Volte, dječak iz dvanaestice je također imao samo dvanaest godina. To sam mogla spaziti kad sam vidjela da ne izgleda puno starije od mog brata. Perisca je imala tek trinaest, druga najsitnija među djevojkama, Fulmen je navršio petnaestu koji dan prije žetve, malo stariji od mene, a dječak sa samostrelom je u areni navršio četrnaestu, mlađi od mene.

Moldavit je rekao da su uspjeli nabaviti neke snimke Igara, pitala sam ih da ih spale ako mogu. Nakon toga uvijek se majka vraćala s nekim zabrinutim licem, kao da je opet dan žetve, ali mi je govorila da je sve u redu, da se ne brinem na ništa. Taj mi je dan pokazao i sliku iz novina svih nas još u kavezima. Ne želim pogledati, ali zaustavljam se na kavez mogu okruga. Carnelian je tu, ja mu spavam ga grudima, oči su mi crvene od plača, ali izgledam kao da nisam svjesna što se događa. Ni približno mršava kao sad, ali jedva primjetna u odnosu na njegovu figuru. On gleda gleda u mene, prsti upleteni u moju kosu i smiješi se još s ranicom na ustima, kao da nitko ne postoji osim nas dvoje.

Sedmi tjedan, dok je kuća bila prazna, probudi me melodičan glas i pjesma Zelenog brijega. Nije bio jedan glas, nego dva, jedan je Clementine. Živa je? Ne nije živa. Nije moguće. Koji je to glas s njom? Moj glas iz arene? Netko je pustio tu snimku iz arene. Ustajem i nagnem se kroz prozor. Sve je prazno, ali na grani vidim šojku brbljavicu.

Doleti i druga sa istom pjesmom, pa treća, četvrta, peta. Gdje su čule te snimke? Prvi put nakon sedam tjedana ustajem iz kreveta. Pratim šojke brbljavice koje imitiraju naše zvukove i vode me na trg pred palaču pravde. Potpuna popuna kao trgu onaj dan kad su se Kapitolci pobunili protiv Igara. Na ekranu se vrti snimka nas dvije, kamera nas snima s vrha zida, dvije djevojčice s Okruga 1 i 12 pjevaju Zeleni brijeg. Ljudi se tuku, sve se uništava, razbijaju se štandovi, stakla, ruše se izlozi, Mirovnjaci pucaju na njih i guraju ih uza zid, te udaraju palicama. Nekoliko njih zastane u šoku kad me vidi, ali ja se ne zadržim. Suze mi se pune očima i trčim natrag doma. Bacam se natrag u krevet, pod pokrivač.