Prve Igre gladi

6

U snovima vidim svoj cijeli okrug mrtav. Svi plavih kosa razbacanih po livadi. Gledam i tražim nekoga živog, svoju majku i brata. Nitko ne pokazuje znakove života. Ubrzo u krugu vidim tijela svih posvećenika. U sredini kruga vidim tijelo plavog čovjeka, obješenog za vrat i vezanih ruku iza leđa. Polako se približavam i prepoznajem svog oca. Polako on diže glavu i zelene oči mu bljesnu.

Trgnula sam se, ali me Carnelian zadržao i vratio mi natrag glavu na prsa. Dignem pogled na njega i vidim tugu u njegovim očima i blijedo lice. Nisam ni spazila da je i on ovih dana oslabio. Sakrijem lice u njegovu košulju. Ne želim gledati druge ni vidjeti njihove reakcije.

Čujem kako Volta gorko plače. Ne želim ju ni pogledati, ne želim nikoga pogledati, neka se naviknem na ovaj mrak, jer tako će mi vjerojatno završiti i dan. Čujem brzo vozila vidim njima zakačena dvadeset i dva mala kaveza. Ne mogu vjerovati da je vrijeme. "Carnelian?" govorim plačnim glasom, ne mareći što može biti moj ubojica.

"Ne boj se." reče.

Ništa mi to ne znači, sagnem se i ljubim mu ruke, izljubim ih što više mogu. Možda mi se smiluje tijekom igara. Ipak ga odvlače od mene. "Ne." vrištim i još ga više stisnem za ruke.

"Smiri se." vikne, prije nego mu stave vreću na glavu i izvuku ga iz kaveza.

Brzo mene uzimaju i uklone mi svo svjetlo vrećom preko glave. Dovode me drugog kaveza, podižu me poput malog djeteta i čujem zatvaranje vrata. Sjedim u kutu i jecam. To je taj dan. Čujem sa svoje lijeve strane kako Comfora vrišti i trese kavez.

"Smiri se." čujem kako Carnelian govori sa desne strane. "Misli na onu pjesmu, na onaj Zeleni brijeg"

I mislim, svi ti stihovi mi plutaju u glavi. Samo proizvodim to, tihi ton da ne nitko ne čuje i duboko dišem. Ne želim da me netko od Mirovnjaka čuje jer mi ne treba ozljeda pred igre. Čujem kako Volta jeca i Fulmen joj govori da se smiri.

Na livadi gustoj, ispod krošnje vrbe

Postelja travnata, jastuk mek i zelen

Spusti na njega glavu, sklopi snene oči

Kad ih otvoriš opet, svjetlo će doći.

Ovdje je mirno, ovdje je toplo

Od svakog te zla čuvaju krasuljci

Slatko sanjaš, sutra sve će istina biti

Ovdje ću te zauvijek voljeti.

Čujem opet djevojku iz okruga 12, Clementine. Pjeva ju i ne prestaje. U melodičnom glasu čujem i njene jecaje. Svi su utihnuli, nitko ne vrišti više, nitko ne plače, samo spokojni mir i ta pjesma.

Na livadi gustoj, daleko od svega,

Pokrivač od lišća i postelja meka

Nevolju odloži, jade zaboravi

S novim jutrom će nestati u travi...

Pjesmu je prekinulo naglo kočenje. Čujem Mirovnjake kako izlaze i otvaraju kaveze. Srce mi poludi. "Smiri se." čujem kako Carnelian govori. Vjerojatno čuje moje disanje. Ne znam kako on može biti tako hladan. Možda zna da ima neke šanse, za razliku od mene. Ne bi mu to bilo prvo ubojstvo, ali bi prvi put ubio dijete.

Otvaraju moj kavez, vade me i vode me nekim putem. Čujem šuškanje drugih lanaca i plač druge djece. Ne znam kud me vode, gdje smo, pod nogama osjećam travu. Je li to to? Koljemo se negdje u divljini ili u nekom vrtu? Gurnu me negdje i čujem zatvaranje vrata. Dižu mi vreću s glave, ovaj put Mirovnjakinja. Daje mi pod nos čašu vode. Sjetim se da ni jučer nisam pila vode. Odmah uzmem i popijem. Popijem sve. Opet traži na meni oružje.