Opsesija 4 (18+) - ZAVRŠENA

XXII

"Except for cases that clearly involve a homicidal maniac, the police like to believe murders are committed by those we know and love, and most of the time they're right - a chilling thought when you sit down to dinner with a family of five. All those potential killers passing their plates."

Sljedećih mjesec je relativno brzo prošlo iako je Montana cijeli jedan tjedan stalno čekala kada će u njen ured doći gospodin i gospodin Ampir no kada se to nije dogodilo, vratila se svom poslu. Tako je bilo i danas. Taman je htjela otići po još neke papire koji su joj trebali kada joj je zazvonio telefon. Odmah se javila.

»Gospođice, čeka vas gospodin Ampir.«
»Olivier? Pusti ga.«
»Uredu.«

Prekine poziv pa ga spremi na mjesto. Sjedne na svoju stolicu i sačeka Oliviera koji vrlo brzo dođe no kada ga pogleda, zna u sebi da je nešto drukčije. Izgledao je isto kao da to nije on. Montana se digla i nasmijala mu se na što ju je on zagrlio.

»Izgledas bolje nego zadnji put.«
»Hvala. Što tebe dovodi ovdje? Gdje ti je žena?«
»Prekinuli smo. Ona je mene ostavila.«
»O moj Bože! Zašto?«
»Ajmo reći da je još uvijek voljela svog bivšeg.«
»Sranje. To zvuči loše. Mogu li ti kako pomoći?«
»Možeš. Otkako sam te upoznao, bila si mi užasno privlačna. I znam da nisam smio išta učiniti.«

Montana se na to zacrvenjela. Nije mogla vjerovati da se sviđala odnosno sviđa obojici braće.

»Olivier, jako sam polaskana no ja sam s Nateom. Sjećaš se njega?«, upitala ga je dok se vraćala put svoje stolice. On je išao za njom.
»Sjećam, no mene nije briga.«, kaže joj i ode do prozora te odmah širom otvori jedan. Montana ga pogleda jer joj ništa nije jasno.
»Što radiš?«
»Otvaram prozor.«
»Zašto?«
»Zašto ne?«

Ostavi što radi i dođe do njega.

»Znaš što je super kod blizanaca? To što ih rijetko tko može razaznati. Osim obitelji, ne?«
»Ne bi znala.«
»Ja znam.«, kaže joj i pogleda ju. Ode do prozora gdje se nasloni na njega i gleda u New York dok upija čisti zrak. »Znaš koliko puta su me zamijenili za Oliviera?«

Montani je odmah pao mrak na oči. Ispred nje je bio Logan. Ne Olivier. Automatski se makla od njega na sigurnu udaljenost što je Logan primjetio.

»Kako? Bio si u zatvoru!«

Zločesto joj se nasmijao i okrenuo se put nje.

»Ljubavi, zar si zaboravila? Pa ja sam Logan Ampir. Samo sam trebao naći pravu osobu i sve je nestalo.«

Montana se bojala za svoj život. Nije mogla vjerovati da joj se ovo događa.

»Da mi nisi oduzela kćer, ovo se sada ne bi dogodilo. Odavno bi daleko bio s njom. Prije jedanaest i pol mjeseci si obožavala tlo po kojem sam hodao, a sada brišeš svaku uspomenu na mene. Trebaš znati da to tako ne ide.«
»Što ćeš mi učiniti?«

Polako je dolazio do nje jer se ona nije mogla pomaknuti. Stajala je u strahu na sred njegovog bivšeg ureda. Stavio je obje ruke na njeno lice i nasmijao joj se.

»Ostavila si stol. Barem imaš uspomene na to koliko smo se ševili na njemu. Neka. Tako me nikada nećeš izbrisati iz sjećanja. Ili barem sve one orgazme.«

Montana ga je pogledala i njegove plave oči su je gledale. Izgubila se u njima i odjednom su joj svi njihovi zajednički trenutci prošli kroz glavu. Nije ni razmislila nego ga je odmah poljubila. Logan joj je odmah uzvratio poljubac te se nakon toga odmah nasmijao.

»Ne možeš se riješiti tih osjećaja. Dvije godine smo bili zajedno. Skoro.«
»Mhm. Želiš li...?«
»Ni ne pitaj.«

Logan ju uhvati za ruku i povede do prozora koji je zatvoren. Montana se brzo skine i ostane polugola kraj njega. Još jednom joj se nasmije i počne ju ljubiti. To traje dok Logan ne osjeti da se skroz opustila pa ju skine do kraja. Ona je skroz gola i uopće ne primjeti da je on i dalje obučen. Makne se od nje te ju povede do otvorenog prozora te ju grudima okrene put prozora na sto se ona prekrije rukama.