Bijeli kamen

Prvo poglavlje

Bio je jesenji kišovit dan. Odlučila sam prespavati današnji dan, ali odjednom iz kuhinje čuo se glas moje majke: "Erika, zakasnit ćeš u školu, ne možeš samo spavati!" Pokušala sam ignorirati njezin glas, ali nedugo nakon toga ušla mi je u sobu i počela me izvlačiti iz kreveta. Uzdahnula sam i ustala se. Obukla sam crnu majicu, traperice i stavila svoj lančić koji posjedujem otkad znam za sebe. Kosu sam ispustila iz repa i malo ju počešljala. Kosa mi je smeđe boje kao i oči te na svjetlosti ima crvenkasti odsjaj. Spustila sam se u kuhinju, majka mi je spremila doručak jer kako bi ona rekla "Dan ne počinje bez doručka". Odjednom netko pozvoni na vrata, bio je to poštar koji je donio pismo za gospođu Katarinu, moju majku. Bilo je to pismo od mog oca Hrvoja koji stalno šalje pisma kako se ne bi osjetila njegova odsutnost jer nam rijetko dolazi. Pismo sam predala mami i tada mi je zazvonio telefon, bila je to moja najbolja prijateljica Ida koja me vozila svaki dan u školu. Ida se počela derati kako me čeka ispred kuće već petnaest minuta i kako kasnimo. U žurbi sam uzela jaknu i torbu te sam izletjela iz kuće izgovarajući: "Mama, idem u školu." Na prilazu je ispred svog crvenog auta stajala Ida, nosila je tajice i usku majicu koja joj je isticala vitku liniju, obula je čizme na petu koje joj ionako nisu potrebne jer je dosta visoka, od mene je viša za cijelu glavu. Dok sam promatrala njezinu plavu kosu zavezanu u rep ona se zaderala:"Erika, idemo!"

Na vrijeme smo stigle u školu i sjele smo na svoja mjesta. Ida i ja oduvijek smo bile zajedno u razredu, a ovo nam je zadnja godina srednje škole. Prvi sat nam je bila biologija koja mi i nije pretjerano draga. Nakon još nekoliko sati došlo je vrijeme za pauzu za ručak, stoga smo otišle u kantinu. Umirala sam od gladi. Ida je cijelo vrijeme pričala o nekom novom dečku kojeg je primijetila na hodniku. Za razliku od mene ona je bila zaljubljive prirode, tako da je svaki tjedan imala novu simpatiju. U jednom trenutku prekinula su nas dva dečka, od kojih je jedan bio dečko o kojemu je Ida pričala, bio je visok i imao je crnu kosu. Ida se odmah zarumenila, a drugi dečko je bio malo niži i imao je smeđu kosu. "Ja sam David", rekao je crnokosi dečko, "Ovo je Karlo. Smijemo li vam se pridružiti na ručku?" Nisam se ni uspjela snaći, a Ida im je već oslobodila mjesta i predstavila nas. "Ja sam Ida, a ovo je moja prijateljica Erika.", "Hej, lijep lančić", rekao mi je David na što sam se ja samo nasmijala. Ida je odmah obasipala Davida svojim raznim pitanjima kao na primjer:"Ti si nov u školi? Treniraš li košarku, ja volim košarku..." i slično, bilo ju je smiješno gledati. David je odgovorio kako im je obojici ovo prva godina u ovoj školi i da igra košarku, na to sam ja pitala Karla kako se ne bi osjećao odbačenim igra li i on, ali on je samo okrenuo očima. Zvonilo je za sat, pozdravile smo se s dečkima i otišle na nastavu.

Nakon dugog dana u školi vratila sam se kući, bila sam sama doma jer moja majka inače radi u popodnevnim i večernjim satima. Napravila sam si sendvič i sjela sam na kauč kako bi pogledala malo televiziju, no ubrzo sam zaspala. Naglo sam se probudila ujutro te sam imala čudan osjećaj odnosno sjećala sam se u kratkim crtama što sam sanjala. Nalazila sam se u tamnoj šumi te se odjednom pojavila žarka svjetlost, pokušala sam ju dotaknuti, ali tada je nestala. Potpuno sam zaboravila na školu, stoga sam se brzo obukla, uzela kavu i otrčala van. Dok sam trčala prema školi sudarila sam se s Teom, popularnom djevojkom, po kojoj sam prolila svoju jutarnju kavu. Počela je vrištati:"Što ti misliš to si ti?", ispričala sam se i pokušala pomoći, ali ona se nije prestala derati. Tea i ja smo bile dobre prijateljice prije, ali onda se ona dosta promijenila, postala je bezobrazna. Otrčala sam u školu, jedva sam stigla ući prije zvona. Cijeli dan sam bila odsutna na nastavi, osjećala sam se loše zbog događaja koji se dogodio jutros, tako da sam jedva i pričala s Idom, samo sam čekala da zvoni za kraj sata.

Nakon što je završila škola toga dana, odlučila sam otići u šumu. Šuma je mjesto koje me opušta i uvijek se tamo odmorim. Sjela sam na zelenu travu te sam slušajući pjev ptica utonula u dubok san.