Bijeli kamen

Osamnaesto poglavlje

Ida i ja smo odlučile provesti dan zajedno. Samo nas dvije. Prvo smo otišle do dućana da si obnovimo odjeću, a nakon toga i do malog uličnog restorana koji nam je bio jedan od najdražih u gradu.
Dan mi je tekao odlično i stvarno mi je trebalo tako nešto s obzirom da sam u zadnje vrijeme bila stvarno loše. Osjećaj praznine u meni nije nestao niti se smanjivao. I to me sve više zabrinjavalo, iako nisam htjela tome pridavati toliko pažnje.
Bile bi sigurno još duže u restoranu da Ida nije morala trčati kući zbog obaveza s mamom tako da sam ja odlučila ostati još malo sjediti prije nego što sam i ja krenula.
Kad sam izašla iz restorana već je bio pao mrak i u daljini sam vidjela skupinu likova koji se deru i tuku nekog dečka koji je bio dosta niži od njih. Otrčala sam prema njima ne razmišljajući je li to uopće pametno, ali to mi u trenutku nije bilo bitno. "Pustite ga!", zaderala sam se i na to su se svi okrenuli i krenuli prema meni. "Želiš li i ti batine princezo?", zaderao se jedan. I u trenutku kada me išao udariti, visoki dečko stao mi je u obranu i šakom ga je udario. "O Gabrijele dugo se nismo vidjeli, poznaješ djevojku?" rekao je jedan od tih likova. "Pusti ju!", ljutito je zarežao Gabriel. Gabriel me primio za ruku i krenuo me vući. Srećom oni likovi nisu krenuli za nama. "O čemu si razmišljala kad si tamo išla? Mislila si da možeš protiv njih?", počeo se derati na mene čim smo se udaljili. "Ja ja...nisam htjela da ga povrijede." Bila sam na rubu suza. "Odvest ću te kući.", Gabrijel je rekao i krenuo je prema autu. Hodala sam iza njega dok se nije grubo zaderao: "Hodaj brže."
"Tko si ti i zašto te briga za mene?", zaderala sma se. Naglo se zaustavio. "Ja sam netko tko ne želi da stradaš!", odbrusio je na što sam ja samo spustila glavu. Lagano je rukom dotaknuo moju bradu i uzdigao mi glavu tako da mi pogled bude usmjeren ravno u njegove oči. Spustio je svoje lice u razini s mojim i tiho je rekao: "Važno mi je da si na sigurnom anđele, samo prihvati to." Toliko je to tiho izgovorio da sam na trenutak pomislila da mi se pričinilo.
Kada smo došli do njegova auta rekao je da uđem u auto, na što sam ja samo ostala stajati. Pomogao mi je da, ali to ne znači da moram sa strancem ući u auto. Pogledao me kao da mu nije jasno zašto odbijam ući u auto na što sam rekla:
"Neću, ne poznajem te i ne vjerujem ti. Nitko ne kaže da mi ti ne možeš nauditi." Gabriel se približio na što su mi protrnule noge. Kroz tijelo mi je prošao tako čudan i neopisiv osjećaj. Bila sam uvjerena da ga nikad prije nisam vidjela, ali imala sam osjećaj kao da ga već jako dugo znam. "Da sam ti htio nauditi sigurno bi to već napravio. Ne moraš me se bojati Erika, samo ću te odvesti kući.", rekao je to nježnije nego sve dosad neskrečući pogled s moga lica. Izgubila sam se u njegovim očima i pristala ući u auto. Većinu vremena smo samo šutili, a ja sam ga promatrala, bio je savršen. Osjećala sam se mirno i sigurno s njim sve do trenutka... "Kako si znao moje ime?? Nisam ti ga rekla." "Napokon ti je palo na pamet pitati, mislio sam da nikad nećeš jer si se pošteno zabuljila u mene." I tad sam se zacrvenila. "Ne nisam! Odgovori mi na pitanje!" Nije me pogledao samo je tiho rekao: "Upoznali smo se davno, ali vidim da me se ne sjećaš.", rekao je. "Stvarno te se ne sjećam. Jesmo bili bliski?", upitala sam. U tom trenutku na njegovom licu pojavio se mali osmijeh. "Može se reći...", rekao je. Gledala sam u njega pokušavajući se sjetiti tko je. Jedino što sam do sad uspjela saznati je da se zove Gabriel. "Ostavit ću te na početku ove ulice, ne bi trebala mnogo hodati.", rekao je. U ovom trenutku nisam ima snage ni pitati kako zna gdje živim jer je on očigledno znao sve o meni, a ja ništa o njemu. Prilikom izlaska iz auta rekla sam: "Hvala ti, ne znam kako bi se ova večer završila da nisi bio tamo. I nadam se da ćemo imati priliku bolje se upoznati." Njegov osmijeh sad je bio mnogo veći što je i mene učinilo sretnom.
Nakon nekog vremena uspjela sam doći do kuće. Bila sam toliko umorna i zbunjena. Nisam znala tog dečka, a imala sam jako poznati osjećaj. Nakon dužeg vremena osjetila sam leptiriće u trbuhu i posebnu vrstu uzbuđenja. Ali opet, trebam prvo saznati tko je on zapravo i zašto se tako niotkuda pojavio.