Bijeli kamen

Dvanaesto poglavlje

Ida me pokupila ispred kuće rano ujutro. Jedva sam čekala pronaći Gabriela, zagrliti ga i izgubiti se u njegovim snažnim rukama. Shvatila sam da bez njega jednostavno ne mogu i htjela sam mu to i reći. Znam da je jedino on meni priznao svoje osjećaje, a sada se i ja osjećam spremno priznati mu što osjećam, da ga zapravo volim.

Na hodniku sam ga ugledala. Krenula sam prema njemu kada sam vidjela da i on mene gleda, ali tad je skrenuo pogled. Okrenuo se i otišao. Pohitala sam za njim, ali sam ga zbog gužve izgubila. Odustala sam, pomislivši kako ću ga vidjeti kasnije. Samo mi je bilo važno da je dobro.

Završila je nastava i odlučila sam s Idom otići na ručak. Nisam ništa jela cijeli dan. Izašle smo van i primijetila sam kako Gabriel sjedi na klupici ispred škole. Približila sam se i vidjela s njim djevojku. Ljubili su se. Zamutio mi se u potpunosti vid. Njezine noge i ruke bile su omotane oko njega te je on milovao njezina leđa. Ljubio ju je strastveno kao što je i mene. 

Kad mi se malo razbistrio vid shvatila sam kako je ta djevojka Tea. Ljubio je djevojku koja me cijelo vrijeme maltretira. Stajala sam na mjestu, u potpunosti ukipljena. Pozlilo mi je i počelo mi se vrtjeti. Osjetila sam naglu drhtavicu duž cijelog tijela. 

U jednom trenutku sam se samo našla na podu i sve se zacrnilo.

Probudila sam se u školskoj ambulanti. Pored mene se uzrujano sjedila Ida. "Dobro si??", upitala je čim je primijetila da sam budna te me snažno zagrlila, "Jako sam se prepala. Onom liku ću ja noge polomiti". I tada sam počela plakati. "Zašto bi mi to napravio? Zar mu ja nisam bila dovoljna, ali rekao je...". "Dušo, dečki su grozni ponekad, ali ne brini ja ću njega za tebe raskomadati", rekla je Ida kroz stisnute zube. "Prije nego mu naudiš, ja moram razgovarati s njim. Mora postojati razlog", rekla sam, "Odvedi me njemu". "Ti nisi normalna, ja ga mogu samo zgaziti. Ti se sad moraš odmoriti.", rekla je Ida.  Nastavila sam ležati dok je Ida otišla kupiti nešto da pojedem i popijem kako bi mogla povratiti bar malo energije prije nego se susretnem s njim. 

Nakon par sati smogla sam snage stati pred njega. Lice mi je i dalje natečeno od svih suza prolivenih zbog njega. Nisam shvaćala zašto je bio voljan uništiti našu, po meni barem, savršenu vezu. Pokucala sam mu na vrata, trebalo mu je da otvori više nego inače. Kada je otvorio, pogled mu je bio prazan. Kao da nema nikakvu grižnju savjest spram onoga što je napravio. "Trebaš nešto?", hladno je upitao. "Trebam li? Trebam?", zaderala sam se. "Pa ne znam ja što ti trebaš, sama si došla". Stajala sam šokirana, nikada tako nije razgovarao sa mnom. "Vidjela sam vas! Kako si mogao?". "Dobro i..?", pitao je. "Zar ti nije ni malo stalo do mene, do nas?". "Ne. Zašto bi mi bilo stalno? Mi ne postojimo?". Na tu rečenicu krv mi je počela kuhati u tijelu. Zaletila sam se u njega i počela ga udarati po prsima. Ujedno sam i vikala: "Sve što smo prošli zajedno i ti imaš obraza reći kako ti ništa nije značilo...". Uhvatio mi je ruke i rekao: "Ja ne znam što si ti u svoj glavici zamislila. Ja nikad nisam niti neću biti s tobom." Oči su mi ostale otvorene do te mjere da su mogle ispasti. "Nisi valjda mislila da si mi vrjednija od bilo koje druge?", rekao je Gabriel kroz smijeh. Na te riječi sam se ponovno slomila, suze su mi krenule teči kao vodopadi niz blijedo lice. Uzela je vazu sa stola i bacila ju na pod. Vaza se razbila na tisuću komadića i to je bio točan prikaz kako je slomljeno bilo i moje srce. Okrenula sam se od njega i otišla, zalupivši vrata.

Krenula sam beznadno hodati kući. Od suza mi se vid zamutio, stoga nisam ni znala gdje hodam. Nisam sebi mogla doći, da bi mi Gabriel ovo napravio. Nakon svega... Srušila sam se na koljena i nisam se imala snage podići s tla. Tada je počela i padati kiša, koja je samo upotpunila situaciju. 

Ostala sam plakati na hladnoći i kiši jer mi više ništa nije bilo važno.