Bijeli kamen

Petnaesto poglavlje

Stajala sam nepomično. Istovremeno se u meni budila sreća što je sve što se dogodilo s Teom bila predstava, ali se budila i velika ljutnja. "Kako si mi to mogao napraviti? Kako si to nama mogao napraviti?", izdahnula sam. "Nisam ti nimalo značila..." Naglo mi se približio. Jednom rukom mi je obuhvatio leđa dok je drugom prekrio moj obraz. "Nikad to više nemoj izgovoriti", rekao je Gabriel. "...ali istina je, da sam ti značila vjerovao bi mi i rekao bi mi istinu." Gabrielov pogled bio je čvrsto vezan uz moje oči te je rekao: "Bojim se da te ne izgubim." "Moraš mi vjerovati jer bez povjerenja ova veza ne može opstati", nastavila sam. Gabriel je nakon tih riječi pomakao ruku s mojih leđa i primio me za jednu ruku. "Ja tebi vjerujem, ali ne vjerujem okolnostima koje nas okružuju." "Što se onda sad promijenilo?", upitala sam. "Shvatio sam da ne mogu bez tebe koliko god bi to bilo poželjno." Okrenula sam se od njega i tiho izgovorila: "Ne znam." Gabriel se zaderao: "Nemoj mi to raditi jer ako nemam tebe anđele moj život ovdje dolje nema smisla." Nisam se okrenula prema njemu, a nakon kratke stanke izgovorio je: "Volim te. Ja tebe volim!" Kapnula mi je suza niz obraz te sam mu pohitala u zagrljaj. Toliko mi je nedostajao on, njegov miris, glas. Snažno sam ga zagrlila, glavom naslonjenom o njegova prsa te sam rekla: "I ja tebe volim." Gabriel mi je podigao glavu gledajući me s iznimnom znatiželjom. "Možeš li ponoviti?", upitao je. Zatim sam ga pogledala u oči i rekla: "Volim te." Osmijeh mu se raširio preko cijelog lica, a ja se nisam uspjela ni snaći kada su se njegove usne našle na mojima. Njegov poljubac bio je tako snažan i pun želje.

"Htio sam ti dati nešto još prije, ali nisam imao prilike", rekao je Gabriel. U rukama je imao kutijicu iz koje je izvadio svjetlucavu narukvicu. "Ovo sam napravio za tebe", nastavio je. "Napravio?", upitala sam začuđeno. "Da, imao sam dosta slobodnog vremena, a mnogo sam mislio o tebi i tako je ona nastala." "Gabriele, predivna je!", uzviknula sam i pohitala mu u zagrljaj. "Ima još nešto...", rekao je. Pogledala sam ga začuđeno te je nastavio. "Mislio sam da bi bila dobra ideja da provedemo dan zajedno. Sami. Možemo otići u kino pa ćemo vidjeti kako će se naš dan završiti..." Nakon te rečenice njegov osmijeh bio je neizbježan, ali i moj. Dan proveden s Gabrielom, samo s Gabrielom je nešto najbolje što se može dogoditi. Približio mi se te mi je na uho šapnuo: "Idem se otuširati..., a za tebe u frižideru ima nekih slastica, znam da si sigurno gladna." Okrenuo se i otišao je u kupaonicu, ja sam ga sam ga gledala kako odlazi. Njegov predivan hod i široka ramena bila su predivan prizor, ali tada mi se javio trbuh. Nije ni čudno, već satima nisam jela. Pohitala sam do kuhinje i kada sam otvorila frižider vidjela sam puding od vanilije, svoj najdraži desert. Predivan je osjećaj kada te bolja polovica poznaje u dušu.

Krenuli smo u kino. Odabrala sam romantični film, Gabriel tu baš i nije imao previše izbora. Film je završio i bio je divan. Na trenutke sam mogla zamisliti Gabriela i sebe kako proživljavamo sve te divne trenutke, ali onda je sve pokvario njegov komentar. "Lijepi su, odgovaraju si", rekao je. Naglo sam se okrenula prema njemu i upitala:"Tko je lijep?" "Djevojka i..." "Sviđa ti se?",upitam. "Anđele, ne moraš biti ljubomorna. Moje oči gledaju samo tebe." "Ja ljubomorna? Strašno, stvarno strašno. Kako bi tebi bilo da ja kažem da mi je neki dečko lijep?" "Nemoj mi to govoriti. Evo, već mi je film prisjeo. Nikad više romantični...", odgovori Gabriel. "Znači ti si ljubomoran", rekla sam. "Naravno da jesam. Ne postoji osoba koja će te voljeti kao ja." "Ali ti si anđeo...", rekla sam zbunjeno. "Upravo tako, znači moja ljubav prema tebi je neizmjerna." Zacrvenila sam se i poljubila ga.

Vratili smo se u Gabrielov stan, ali tek kad smo upalili svjetla shvatili smo što se događa.

Nismo bili sami...