Bijeli kamen

Četvrto poglavlje

Osam ujutro i tjelesni su dvije stvari koje ne idu zajedno. Bila sam toliko umorna da su mi se oči sklapale, ali naravno dogodilo se ono s čime sam najmanje željela započeti dan. "Danas svi morate pretrčati deset krugova po igralištu", rekao je profesor. Igralište je bilo ogromno, gotovo kao i dva nogometna terena. Došlo mi je da zaplačem, ali tada je profesor viknuo da krenemo. Svi su uzdahnuli i krenuli. Srećom je Ida trčala cijelo vrijeme pored mene. U početku smo pričale, ali nakon već nekoliko otrčanih krugova ostale smo bez daha. Kada smo napokon završili s trčanjem, kapljice znoja spuštale su mi se niz obraze koji su vjerojatno bili toliko crveni da me je bilo sram pogledati bilo koga. Otišla sam brzo u kupaonicu te sam se umila najhladnijom vodom koja je tamo postojala. Kada sam izašla van dečki su već igrali nogomet, cure odbojku, a meni je Ida mahnula s dva reketa za badminton. Uzela sam reket i krenule smo igrati. Zabava nije trajala dugo jer se odjednom iz daljine čulo kako se netko dere "Pazi!". Okrenula sam se, nisam se uspjela ni snaći, a kamoli zaštiti. Dobila sam nogometnom loptom u glavu. Udarac je bio toliko jak da mi se sve počelo crniti i pala sam na koljena. Oko sebe čula sam samo smijeh te sam glavu spustila na koljena. Jako me boljela glava, ali još više ponos, uvijek su se meni događale nezgode, željela sam da me zemlja proguta. Odjednom se ispred mene pojavio netko, ali prema tenisicama ga nisam prepoznala. "Jesi li dobro?", upitao je dečko. Bio je to Gabriel, stoga sam se još više nagnula prema dolje, nisam željela da vidi moje crveno lice od udarca. "Dobro sam", odgovorila sam, iako nisam bila dobro. Pružio mi je bocu vode, uzela sam ju slučajno dodirnuvši vrhove njegovih prstiju te sam otpila gutljaj. Vratila sam mu bocu i zahvalila. Skupila sam hrabrosti te sam ga pogledala. Njegove tamne oči gledale su me s brigom te mi nisu dozvoljavale da skrenem pogled. Dok sam ga gledala sav smijeh i žamor kao da je nestao, čula sam samo njegovo teško disanje. Pomogao mi je da ustanem, bio je toliko lijep. Njegove oči, osmijeh, zubi, usne... sve je bilo savršeno, no tada sam se vratila u stvarnost. Žamor je već bio prestao, svi su se vratili onome što su radili, ali nešto mi je zapelo za oko. Bila je to Ariana koju sam vidjela kako stoji iza Gabriela, stoga sam rekla: "Mislim da te čeka djevojka." Na to je on pitao: "Tko? Ariana?", a ja sam kimnula. Nasmijao se i rekao: "Nemam djevojku." Ostala sam zapanjena, stoga je pitao: "A da malo prošetamo?", "Kamo?", upitala sam. Nije odgovorio, samo je krenuo. Potrčala sam za njim te je rekao: "Pa zar ne radimo zadatak zajedno?". Nasmiješila sam se te smo sjeli na klupicu nedaleko od igrališta. "Što želiš znati?" Nisam imala pojma što želim znati, sve se dogodilo iznenada, ali onda mi je izletilo: "Što voliš raditi?". "Volim plivati, kao što već znaš...", na što je podigao obrvu, "to me opušta". Nakon toga upitala sam: "Voliš li više vrijeme provoditi sam ili s prijateljima?", aludirajući na Arianu. "Ima dana kada želim biti sam, ali većinu vremena okružen sam Franom i Arianom, njima u potpunosti vjerujem, jako dugo se poznajemo." Nakon što je odgovorio, rekao je: "Okej, sad je moj red. Što ti voliš raditi?". "Volim provoditi vrijeme u šumi, šetati, sjediti na travi, slušati pjev ptica i žubor potoka. To me umiruje." Na moj odgovor Gabriel se činio zainteresiranim, kao da to nije bio odgovor koji je očekivao. Postalo mi je neugodno, ali tada se nasmiješio. Nismo dugo nakon toga pričali, već smo se vratili gdje su bili i ostali. Odmah me zaskočila Ida, "Moramo pričati!". Povukla me za ruku i rekla: "Otišla si s Gabrielom, samo si otišla. Sve mi pričaj, želim znati svaki detalj". "Pa nakon udarca mi je pomogao i onda me pitao da prošetamo. Pričali smo malo...i saznala sam da mu Ariana nije djevojka, uopće nema djevojku". "Aaaa", zaderala se Ida, "Predobroo! Možda napokon doživim tvoj prvi poljubac...". Okrenula sam očima te smo krenule na sljedeći sat.