Bijeli kamen

Peto poglavlje

Još jedna stvar u kojoj uživam, a nisam ju spomenula Gabrielu je čitanje knjiga. Upravo sam sada na putu do knjižnice. Planiram uzeti neki ljubavni roman jer mi je to najdraži žanr. Knjižnica je bila gotovo prazna s obzirom da je bilo kasno i vani je bio mrak. Kada sam posudila knjigu, uputila sam se kući. Krenula sam onim istim puteljkom kojim sam i došla, ali odjednom sam čula izrazitu buku, po glasu se moglo razaznati kako su to bili muški glasovi. Buka je bila sve glasnija i glasnija, stoga sam se odlučila okrenuti i ići drugim putem. Uhvatila me iznimna panika i krenula sam trčati, ali onda sam ispred sebe ugledala skupinu mladića. Svi su na ruci imali istu tetovažu te su se činili kao dio neke bande. Približio mi se naizgled očiti vođa te je rekao: "Gle, koga to imamo ovdje?" Imao je naočale preko očiju tako da mu se nisu vidjele oči, a glas mu je bio oštar. Za svaki njegov korak unaprijed, ja sam zakoračila unazad. Odjednom se iza mene pojavilo više njih te nisam imala kamo, bila sam u zamci. "Sve što trebaš napraviti djevojčice je predati nam kamen, to je sve", nastavio je vođa. "Kakav kamen?", upitala sam zbunjeno. Na to me on ošamario govoreći: "Nemoj ti od mene raditi budalu". Toliko sam se tresla i drhtala od straha da više nisam mogla stajati na nogama. Odjednom se pored nas iznimnom brzinom pojavio veliki crni automobil. Iz auta je izašao Gabriel te kad me ugledao proderao se: "Ulazi u auto!". Istog trena sam krenula, ali me za ruku uhvatio jedan od mladića koji je stajao iza mene. Zaderala sam se: "Pusti me!", na što se Gabriel zaletio u njega te je njegova šaka završila na faci lika koji me držao. Ušla sam u auto i spustila sam glavu dolje kako ne bih gledala što se događa vani. Nakon nekoliko minuta netko mi je pokucao na prozor. Prestrašeno sam pogledala tko je, bio je to Gabriel. Otvorio je vrata auta te se spustio dolje. "Jesi li dobro?", upitao je. "Bojim se", odgovorila sam, "Gdje su oni?". "Otišli su. Nemoj se bojati, neću dopustiti da te povrijede". Zatim je ušao u auto, rekla sam mu adresu i krenuo je voziti. Nakon nekoliko minuta vožnje, izgovorila sam: "Hvala ti, ne znam što bi se dogodilo da nisi došao". "Ne moraš mi se zahvaljivati, slobodno me pozovi kad trebaš". Ostatak vožnje nismo pričali, činio se dosta napetim, a ja sam razmišljala o kakvom je kamenu pričao taj vođa. Kada smo došli ispred kuće, odvezala sam pojas i malo se okrenula prema njemu. "Željeli su nekakav kamen, ali nije mi jasno kakav...", izgovorila sam tiho. Gabriel je spustio pogled na Erikin vrat te je ugledao bijeli kamen na njezinoj ogrlici. To je onaj bijeli kamen koji traži cijelo vrijeme, a bio mu je doslovno ispred nosa. Pa naravno, pomislio je. "Ne znam, ali uvijek se trebaš čuvati takvih ljudi", odgovorio je. Nakon toga sam se još jednom zahvalila i izašla iz auta. Čim sam izašla, otišao je.

"Gadovi obični. Kako se usuđuju tako napasti djevojku", rekao je Gabriel. Uzeo je mobitel te je poslao poruku Ariani i Franu da odmah dođu u njegov stan. Njegova ljutnja tek je sad izašla na vidjelo jer nije htio dodatno uznemiravati Eriku. Kada je stigao, Fran i Ariana su već bili tamo. "Imam dobru i lošu vijest", rekao je Gabriel. "Ajde prvo dobru", rekao je Fran. "Pronašao sam vlasnika bijelog kamena. To je Erika." Ariana i Fran su ostali u šoku. "Tko bi rekao? Ajde sad loša.", rekla je Ariana. "Preduhitrili su nas, malo prije su ju napali i ispitivali vezano uz kamen, ali ona ne zna za njegovu važnost". "Jojj, kako ih želim izudarati", zarežala je Ariana. "Neću im dozvoliti da joj naude, a vezano uz kamen..., naći ću pravi trenutak da joj objasnim jer joj ga ne mogu samo tako oduzeti...", rekao je Gabriel.