Bijeli kamen

Sedamnaesto poglavlje

Visoka trava. Pokušala sam hodati kroz nju, ali nisam znala ni u kojem smjeru je izlaz iz nje. Ispred mene pojavila se silueta djevojke. Duga plava kosa i vitak stas jedino su što sam uspjela uočiti. Krenula sam ka njoj, ali tada me trava obujmila. Nisam se mogla više pomaknuti. Vrištala sam. Moj vrisak, gradirajući postajao je sve tiši i tiši, dok nije posve utihnuo.

Otvorila sam oči, bila sam potpuno izbezumljena. Prvo što sam u tom trenutku osjetila bila je igla u mojoj ruci. Pogledala sam oko sebe te sam vidjela kako ne ležim u svojoj sobi, bila sam u bolničkoj sobi. Obuzela me panika, ali tada je vrisnula moja majka. „Napokon si budna!" Još u polusnu sam upitala: „Što...što se dogodilo? Zašto sam ovdje?". „Jučer navečer si došla Idi i samo si se onesvijestila pred ulazom u kuću. Odmah me nazvala i dovele smo te tu. Ida je cijelu noć bila s tobom te sam ju jedva nagovorila da ode u školu, tako da će doći čim završi." Nisam se sjećala ničega od prethodne večeri. Po glavi su mi se motala razna pitanja, ali kako nisam htjela dodatno dizati paniku samo sam kimnula glavom u nadi kako me neće krenuti ispitivati, no to naravno nije uspjelo. „Gdje si ti bila jučer navečer da si se onesvijestila? Mislila sam da si kod kuće i samo odjednom zove Ida. Jako sam se prepala." Gledala sam ju i nisam znala što da joj odgovorim kad ja ni sama ne znam gdje sam bila. Odlučila sam da je najbolje da joj to ne priznam te sam odgovorila: "Oprosti, bila mi je muka pa sam izašla malo na zrak. Sigurno je bilo neko trovanje hranom. Neće se ponoviti." „Naravno da se neće ponoviti jer ćeš mi idući put javiti!", bilo je zadnje što je rekla prije nego li je izašla iz sobe kada ju je doktor pozvao.

Doktor me pustio kući, rekao je da je sve u redu i da sam se vjerojatno preopteretila. Sada je već bilo poslijepodne i Ida je došla. Naravno, ona nije izdržala da me ne pita što se dogodilo, ali njoj sam odlučila reći istinu. Njezina reakcija na činjenicu da se ne sjećam ničega od jučer bila je mirna, što je neuobičajeno jer ništa vezano uz Idu nije mirno. „Čudno. Jesi sigurna da nisi nešto pila?", pitala je Ida. „Nisam, rekla sam ti to već." „Dobro pa zar nisi trebala biti sa svojim dečkom?", upita Ida. Pogledala sam je zbunjeno i upitala: "Kojim dečkom? Ja nemam dečka." Ida me gledala kao da je vidjela duha i rekla: „Erika, ovo više nije šala. Ne možete prekidati svaki put kad nastane problem." „Jel ti mene uopće slušaš? Rekla sam ti tisuću puta da David i ja nismo zajedno." „Ti pričaš o Davidu?? Jesi ti udarila glavom?", zaderala se. „Ja stvarno više ne znam o čemu pričaš. Treba mi vode, želiš ti nešto?", upitala sam. Mahnula je glavom da ne treba i izašla sam iz sobe.

Ostatak dana nismo više pričale o tome. Pričale smo o svemu što se događalo u prethodnom periodu.

Naredni period činio se potpuno normalnim, osim činjenice da se i dalje ne sjećam što se dogodilo one večeri. Srce mi govori da se nešto važno dogodilo i osjećam kao da mi je dio mene oduzet, a ne znam zašto. Isto tako razum govori da pustim i da se samo time opterećujem te da ako mi je stvarno bitno sjetit ću se. Također, znaju mi se javljati noćne more, ali sve su potpuno iste. Stalno sanjam o djevojci duge plave kose, ali svaki put kada bi se išlo otkriti lice, probudila bi se. To je frustrirajuće.

Instinktivno osjećam da mi snovi žele nešto reći, ali ja ne razumijem što.