Zidine

Kamp

Bilo je mirno kao i jutro u kombiju jučer. Očekivala sam da će svi već biti na nogama osim mene, ali vani je bilo izrazito tiho.

Polako sam se ustala i spremila za današnji dan. Obavezno sam napunila pištolj. Za svaki slučaj. Otišla sam u kuhinju. Pojela sam nekakvi sendvič od stvari koje sam našla u kuhinji. Imali smo hladnjak u desnom kutu kuhinje. Nije bio ništa posebno, ali u njega je ipak stalo puno hrane. Williama, Miriam i Kevina sam pronašla u dnevnom boravku. Raspravljali su nešto sa ljudima koji su nas jučer dočekali na ulazu u kamp.

„Ovo je Marie, jedna od nas čuvara.", reče William s osmijehom na licu.
Čovjek se okrene prema meni i nekako me začuđeno pogleda.
„Ja sam John. Vodim ovaj kamp s još nekoliko ljudi. Drago mi te je upoznati."
Nešto je stvaralo napetu atmosferu u sobi. Kao da je netko puni strahom. U tom trenutku mi se zacrnjelo pred očima.

Opet se nalazim u šumi blizu kuće. Nešto me povlači te me vodi naprijed dalje od kuće. Izašla sam iz šume i nalazim se na brdu. S brda se vidi neki omanji grad. Usred grada je velikim slovima napisano:
„Ovdje niste sigurni. Bježite prije nego vas ulove."

Opet sam u sobi, ali više ne stojim nego se nalazim na podu okružena ljudima. U početku im nisam vidjela lica, ali po glasovima sam shvatila da su oko mene William, Miriam, Kevin i John. Svi su bili jako zabrinuti i uplašeni.

Sjedim i gledam u strop svoje spavaće sobe. Uspjela sam uvjeriti Williama da sam dobro i da ne trebaju zvati liječnike. Nisam dobro. Samo sam ga željela smiriti. Ne želim da se zamara mojim problemima. Previše su opasne ove poruke. Ne znam što ćemo učiniti. Nisam  nikad mislila da ću se morati petljati u opasne poslove kakvi su filmovima. Ali čini mi se da sam sva ta mjesta gdje se nalaze poruke već prije vidjela. Sve ovo postaje sve kompliciranije.

Mislila sam da će sve biti u redu ovdje u kampu.

Ali nije.

________________________________

Hvala svima na čitanju ovog nastavka i oprostite na greškama!