Zidine

Virus

Ja i Miriam smo se vratile u kamp. Sve je opet normalno. Otrčala sam u našu kuću i zaključala se u svoju sobu. Nisam znala kako da reagiram na prizor od prije nekoliko minuta. Sve je tako ne povezano i zbunjujuće! To me plaši, jer što ako ne spasimo svijet? Što ako više nikad ništa neće biti normalno?

Podne je. Kamp je poluprazan. Svi muškarci u kampu su otišli u šumu provjeriti što se dogodilo. Tek sad?! Tri sata poslije krika?! Moram se smiriti. Ne pomaže mi to što čujem Miriam kako plače u susjednoj sobi. Želim joj pomoći, ali mislim da je bolje da ostanem tu dok se ne smirim. U ovakvom stanju, mogla bih ju ozlijediti, što stvarno ne želim.

Zacrnjelo mi se pred očima.
Nalazim se u šumi. Miriam je pokraj mene. Na rubu smo šume, u raslinju. Od Miriam ništa ne vidim, pa se nagnem malo u stranu. Isti prizor u šumi. Na podu su se nalazila dva čovjeka. Jedan od njih je bio John. Ležao je nepomično i nije disao. Pokraj njega se nalazio drugi čovjek. Izgledao je kao zombi. I ponašao se kao zombi. Jeo je Johna. Stane i okrene se prema nama. I on je napola pojeden. Otvori usta i izdere se:
Nikad nećete uspjeti! Nikad!
Niiiiiikaaaaaad!!!

Probudila sam se. Još sam bila u šoku, ali imala sam čudan osjećaj. Osjećaj koji nije bio uzrokovan noćnom morom, nego nečim drugim. Osjećaj za bijeg. I to brzo.

Izašla sam iz sobe i uzela najpotrebnije stvari te ih spremila u prvu torbu koju sam našla. Miriam nije bilo u sobi. Tražila sam je i po kući, ali nije je nigdje bilo. Vani se čula galama i vika. U zraku se osjetio miris dima. Kamp je gorio. Svaka kuća u kampu je gorjela. Ljudi su bježali iz kampa kroz glavna vrata. Iznad kampa su letjeli helikopteri. Vojska je provalila u kamp. Za ljude nisu baš marili, više su krali stvari iz gorućih kuća. Onda se opet čuo krik.

Vojnici više nisu marili za stvari. Počeli su pucati po glavnom ulazu. Mislila sam da pucaju po ljudima. Ali to nisu bili ljudi...

Pronašli su nas...

__________________________

Hvala na čitanju ovog nastavka i osprostite na greškama!