Nakon dva mjeseca u ovom paklu, još uvijek sam živa. Nema naznaka da će avion za Seoul biti osposobljen za let u skorije vrijeme. Katastrofa. Naučena sam da moram noći provoditi u polusnu da bi preživjela. Zombiji su posvuda. Nigdje nisam sigurna. Mislim, još uvijek imam nade da ću pronaći avion za Seoul ili barem nekakav siguran grad, no ta nada svakim nadom slabi. Jedina sretna stvar u cijeloj ovoj priči je ta da sam još uvijek živa. Pokušala sam se priključiti grupama koje su ovdje živjele, što nije dobro prošlo. Svi su pokupili virus i onda poludili. Zbog jedne skupine je moj džip završio u zapaljenim komadima. Nije samo moj džip, nego i osoba koja ga je vozila. Jako tužna priča. Sad se nalazim u nekakvoj pećini dok gledam zalazak sunca. Pištolj mi još uvijek u ruci za svaki slučaj. To mi je prešlo u naviku. U Seoulu se toga moram oterasiti jer ću završiti u zatvoru ako me vide da s pištoljem hodam po ulicama.
Moram spavati. Nisam spavala kako treba već dva tjedna, zbog zombija koji su sve aktivniji noću. Nisu samo aktivniji, nego i ih ima više, svakim danom ih ima više. Kad god ih vidim srce mi se slama jer vidim čovjeka koji je poludio zbog virusa. Ali u očima mu vidim (ako ih ima, neki ih nemaju) razumno ljudsko biće, a moram ga upucati da me ne bi ugrizao te tako prenio virus i na mene. Nedostaju mi William, Miriam i Kevin. Nedostaju mi Laura, Amy i Christal. Nedostaje mi gospođa McEvenes. Nedostaje mi dom.
Uspjela sam zaspati i živa dočekati novo jutro u ovoj pustopoljini. Skupljam sve svoje stvari te odlazim prema gradu koji se vidi u daljini. Možda nije siguran, ali ću barem pronaći nove zalihe. Dok hodam, razmišljam o tome što bi se dogodilo da nisam ostavljena u domu. Ništa od ovoga što mi se dogodilo i što će mi se dogoditi ne bi postojalo. Kao da je moj život poput ravne crte koja je ravna zbog jednog jedinog događaja. Dan kada su me moji roditelji ostavili u domu. Puno sam razmišljala o tomu i najlogičnija pretpostavka je ta da su me oni svojevoljno ostavili u domu jer su znali da ću imati nekakve šanse za preživljavanje. Još uvijek imam onu oznaku i još uvijek ne znam zašto ju imam. Mislim da se približava trenutak kada ću shvatiti njezinu namjenu.
Uskoro.
--------------------------------
Hvala vam što i dalje čitate nove nastavke ove priče i oprostite zbog pravopisnih pogrešaka!
YOU ARE READING
Zidine
Mystery / ThrillerMarie je dijete bez roditelja te živi u dječjem domu. Djeca tamo žive pod strogim pravilima kućnog reda, ali ipak pronalaze vremena za igru i zabavu. Međutim, oko dječjeg doma se nalaze ogromne zidine. Najvažnije pravilo je bilo nikada ne prelazi te...
