Alex p.o.v.
"Kasniš, Alex!", rekao mi je moj batler, a ujedno i najbolji prijatelj Alejandro.
"Znam.", mirno ulazeći u hotel, stavio sam ruke u džepove pantalona.
"Idemo li prvo u...", od neke nervoze sam se zakucao pravo u neku osobu. Ne misleći dvaput, podigao sam pogled i vjerovali ili ne, ispred mene je bila djevojka. Ne starija od 25 godina, duže smeđe kose i krupnih crnih očiju. Nisam ni skužio kad joj je peškir ispao na pod, ali sam svakako postupio džentlmenski, spustio sam se i dohvatio joj ga s poda.
"Op... oprosti nisam gledao kuda idem...", nekako sam izgovorio.
"Sve je okej.", uzvratila mi je i razvila krupan osmijeh preko mog lica, čineći me nezadovoljnim kad ugledah kako odlazi od nas.
"Boze, nikad nisam vidio ljepšu curu od nje.", rekao sam doslovno naglas.
"Gospodine Alex, to se zove ljubav na prvi pogled.", provocirao me je Alejandro.
"Mora biti moja.", nastavio sam naglas da razmišljam.
"Ajmo odavdje, Romeo. Sredit ću ti Juliju samo da završimo poslove zbog kojih smo i došli.", rekao je i krenuo ka liftu.
Alejandro mi je uspio srediti onu djevojku makar za ovu večer koja ide. Uspio je pod izgovorom da sam sin vlasnika svih lanaca hotela B&B i da može biti plaćena za tu noć sa mnom. Naravno da je pristala na to.
Naredno jutro sam se probudio potpuno sam u krevetu u sobi 216. Kao po dogovoru, kog nije ni bilo, mala je nakon burne noći samo nestala iz sobe. Ni ime joj nisam saznao. Samo znam da ima dobro dupe I da se savršeno ljubi.
Pogledao sam na sat na mobitelu. Pokazivao je pola deset. Super. Danas je svadba mog oca i njegove izabranice. Iako sam doslovno cijeli život bez majke, bez ženskog utjecaja u kući, teško je naviknuti se na činjenicu da od danas dolazi ne jedna već dvije žene u moj dom.
Navlačeći pantalone, kroz glavu mi je prošla plavokosa djevojka kojoj sam samovoljno rekao da ću joj biti pratnja na svadbi. Što mi je to trebalo? Moglo je da se ne pojavim uopšte na tom događaju i taman da saznam tko je cura s kojom sam noćas spavao.
"Alejandro, donesi mi odjeću koju si planirao da obučem danas na vjenčanje mog oca. Samo požuri, moram do 12 da stignem do Barcelone, inače će da me sustignu ružne riječi od strane mog oca.", naredio sam mu trčeći ka svojoj sobi na spratu ispod.
Utrčao sam u sobu i prvo uključio klima uređaj jer je užasna vrućina ušla u sobu. Pustio sam sebi laganu muziku na TVu i natočio si čašu crvenog vina. Kao po navici, Alejandro mi je donio odjeću i spustio na krevet.
"Zašto piješ ovako rano?", prvo me je to pitao.
"Imam pravo da radim što oću!", rekao sam mu.
"Upravu si, ali nema ni 10 sati, niti si doručkovao. I tko te uopšte vozi do Barcelone?", ispio sam cijelu čašu vina dok mi je redao pitanje za pitanjem.
"Idem sam.", kažem kratko.
"Ti doznaj tko je ona djevojka od sinoć iz sobe 216.", dodao sam.
"Opa Alex, bas si se zagrijao za nju.", namignuo mi je provocirajuci.
"Ne sjecam se kad si mi zadnji put rekao da ti se neka riba sviđa.", nastavio je da priča.
"Vjerojatno nikad. Sad Izađi, da se obučem.", izašao je pa sam se presvukao u takozvano svečano odijelo. No, obukao sam samo sive pantalone i bijelu košulju koju sam upasao oko struka. Ne mogu da vjerujem da sam zamalo obukao i sako, i tako postao definitivni nasljednik mog oca. No, to mi nije cilj, iako je pun para.
Talia p.o.v.
"Gospođice Talia, da li ste zadovoljni vašom šminkom i frizurom?", okrenula sam se ka ogledalu i shvatila da zapravo blistam. No, nemam razloga za sreću. Moja majka se udaje samo godinu dana nakon smrti mog oca. Ne znam kako je samo mogla da tako brzo prijeđe preko svega. Ovog čovjeka kog uzima za svog supruga ne znam ni kako se zove, a kamoli izgleda. Znam samo da će njegov šuntavi sin Alex biti moja pratnja na svadbi danas.
"Prelijepa je.", lažno sam se nasmijala pričajući s njom na engleskom. Španjolski znam samo osnove, iako ga mrzim od malih nogu. Ne volim uopste te takve jezike kao: španjolski, portugalski, talijanski i francuski. Oduvijek su mi bili odbojni jezici.
"Jeste si našli pratnju za danas? Mislim, šteta da niste nikoga, još ako je muško... šteta i da ovakvu ljepotu ne primijeti neki dobar dečko.", nastavila je da mi priča frizerka u dobrom raspoloženju.
"Nasla sam si pratnju još po dolasku u Barcelonu.", kažem joj.
"Znamo li ga?", upitala me je.
"Naravno, on je Alex, Alex Vigo.", izgovorila sam te se ona odjednom samo zakašljala.
"Jesi dobro?", okrenula sam se ka njoj u momentu šoka i iznenađenosti.
"Dobro sam.", klimnula je glavom i samo nastavila da mi popravlja kosu.
"Još obuci haljinu i možeš da odeš do dvorane i pronađeš partnera.", rekla je. Ustala sam sa stolice i pronašla ne baš tako dugačku, što više kratku i provokantnu haljinu skroz svijetlo-plave boje. Briga me jer nije za ovakve prilike već više za neke večernje izlaske, no tek mi je 20 godina. Neću da se zakopčavam do grla. Svakako je sve ovih dana protiv moje volje, pa zašto ne bih makar mogla da se obučem po svojoj volji.
Izašla sam iz te sobe, hodajući s uzdignutom glavom i lijepo ispravljenim leđima. Već po ulasku u dvoranu, dočekalo me je milion i pet zvanica. Tko su ovi ljudi uopste? Kao da su pozvali cijelu Španjolsku, Englesku, a bogami i Argentinu jer sam čula da su inače doseljenici iz Argentine.
"Bok, ti si Talia?", prišla mi je neka konobarica u jeftinom crnom odijelu. Mene da se pitalo, dala bih i njima da obuku neke haljine.
"Ja sam, zašto?", upitala sam nevoljko.
"Čeka te gospodin Alex kod ulaza.", okrenula sam se ka ulazu i opet vidjela njega. Onog istog dečka od prije dva dana. Nekidan je bio u trenirci i običnoj majici, a sad u pantalonama i košulji koja je savršeno stajala na njemu. U ruci je drzao čašu martinija, a u drugoj mobitel. Nekome je pisao poruku. Moram da mu priđem kako ne bih bila nenormalna osoba od prvog momenta.
"Bok", kažem mu prilazeći. Prebacio je pogled s mobitela ka meni, te me prvo detaljno skenirao od glave do pete.
"Bok, bok.", uzvratio mi je jednako nevoljko kao i ja. Vratio je pogled ka ekranu mobitela.
"Što misliš da se upoznamo prije svega? Imena si znamo, a godine na primjer ne.", počela sam konverzaciju sama sa sobom, jer me očito nije slušao.
"Okej, ostani sretan.", odvojim se par koraka od njega i uzmem i ja čašu s pićem sa stola. Kako mi se iritantnim likom čini ovaj moj budući polubrat. Riječi moram kliještima da vučem iz njegovih usta.
"Ja sam Alex, imam 22 godine i inače sam Argentinac.", došao je za mnom i također uzeo još jedno piće sa stola. Lice mi je prekrio širok osmijeh koji sam brzo sklonila i zamijenila ga ozbiljnim izrazom lica.
"A ti?", dodao je pitanje. Prije nego sam išta uspjela da kažem krenuo je gromoglasan aplauz. Samo sam pogledala ka njemu i spustila čašu na stol. On je stajao kao ukopan u mjestu. Točno znam kako se osjeća-izdato od strane osobe kojoj je mislio da može da vjeruje. U ovom slučaju je to njegov otac, a u mom slučaju je to moja majka.
Alex i Talia su jedno drugome još uvijek nedodirljivi i nedostupni skroz. Talia smatra da je on umišljen tatin sin, a on očeve pare koristi samo za jeftine djevojke za jednu noć. Kakva li je tek Talia u očima Alexa?🤔
Vote and comment?
YOU ARE READING
•POTPUNI STRANCI•
Fanfiction-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
