"Samo mislim da je pravi momenat da se na kratko vrijeme razdvojimo!'', da li je on pri sebi? Ja neću da izdržim sav pritisak bez njega.
"Što? Pretpostavljam da odlaziš u Madrid?", pitala sam ga, sklanjajuci se iz njegovog zagrljaja. Odmahnuo je glavom I pogledao me u oči.
"Idem u Grčku, u Atenu!", rekao je odlučno. Čini se kao da me zajebava i kao da će svaki tren da pukne od smijeha, a onda da mu ja padnem na grudi I kažem mu "idiote jedan". No, nakon duga dva minuta, nista se nije promijenilo. Nisam dobila što sam očekivala.
"I ostaviti ćeš me samu da trpim ovu torturu!", gledao me je bez teksta.
"Taman sam mislila da je to to, da smo skupa u svemu, a gospodin Alex bježi i to na drugi dio Europe. Bravo!", vikala sam iznervirano. Okrenula sam se I iza sebe vidjela Diega kako nas nijemo posmatra, iako mu se na licu vidjelo da želi nešto da kaže. Odgurnula sam Alexa i samo prošla pored njega. Mene je našao zajebavati, đubre prevarantsko.
Alex p.o.v
"Svaka čast, sine! Polako učiš od najboljih!'', moj otac glavom i bradom. Najgora osoba koju poznajem i koja postoji na svijetu.
"Biće čovjeka od tebe, samo se skloni od te male, što dalje!'', potapšao me je po ramenu i prošao ka sobi, uz stepenice. Mrzim ga.
Otišao sam i ja do svoje sobe, prethodno bacivši pogled ka vratima Talijine sobe. Jadna djevojka morati će da ostane ovdje sama, a ja skroz na drugom kraju svijeta. Mnogo sam ju zavolio i ne bih podnio da joj se išta desi. Zato sam primoran da odem iz Barcelone na kratko, barem mjesec dana. Ovaj put sam se odlučio za malo dalju destinaciju od Španjolske, to je Grčka.
Ušao sam u sobu, zatvorio vrata tiho i uzeo mobitel. Poslat ću poruku Taliji, jer znam da neće drugačije da me posluša.
Talia p.o.v
Zašto sam uopšte i povjerovala na trenutke tom idiotu da me voli ili bilo što drugo. Meni je zaista stalo do njega i činjenice da ga volim iz sveg srca.
Misli mi je prekinulo zujanje mobitela sa noćnoga ormarića. Uzela sam i vidjela da su poruke baš od njega. Što oće? Ušla sam kroz obavijest u poruku.
"Znam da si ljuta, zato pišem ovo. Let za Atenu mi je prekosutra uvečer, a sutra Enrique Iglesias nastupa u Madridu. Znam da imaš I sad njegove postere negdje u sobi, jer tko ih nema. Ako želiš idemo?!", pisalo je u tekstovnoj poruci. Ispod nje je bila fotografija dviju ulaznica za koncert pored koje je bio mali medvjedić.
Nervira me. Doveo me je u situaciju da ne mogu ni da budem bijesna na njega jer mi je priredio sve ono prije par minuta, a sad koncert omiljenog pjevača. Kao da je planirao sve ovo danima.
"Je l ovo šala? Kaži mi?!", odgovorila sam mu na poruku. Odgovor sam čekala manje od 30 sekundi.
"Naravno da ne, potrefilo se tako!", odgovorio je.
Zaista nezgodna situacija. Ako ne pristanem na sve ovo, ode mi prilika da uzivo slusam omiljenog muzičara, skupa s osobom koju volim najviše, a sa druge strane sam previše ljuta na istu tu osobu.
"Onda?", pitao me je.
"Pusti me da razmislim!", odgovorim iskreno, da ne bi opet bilo trči pa zapni za sopstveno govno.
"Požuri, misli. Moramo krenuti uskoro jer nemamo vremena previše!", gospodinu se baš žuri.
"Pusti da mislim!", napišem i odlozim mobitel na krevet. Nakon nekoliko trenutaka opet mi dođoše poruke. Neću da ih otvorim. Ustala sam I otišla do prozora kako bih razmislila o svemu u tišini i miru.
"Dakle?", opet mi je Alex upao u sobu bez kucanja.
"Uplašio si me, idiote!'', cimnem se i okrenem ka njemu nakon što sam čula njegov glas.
"Razmislila si, idemo!", primio me je oko guzice i prebacio preko ramena.
"Pusti me, idiote! ALEX!!", vikala sam, no nije reagirao. Uhvatio me je blam kad smo naišli na naše roditelje, ali i na Alejandra koji je dotrčao čim je čuo vrisak i galamu.
"Što se desava ovdje?", pitala je moja majka.
"Ništa, kidnapujem ti kćerku i vodim ju u Madrid!", odgovorio joj je Alex.
"Neću da idem u Madrid!", vikala sam i opirala se. No, uzalud.
"Alejandro, molim te otvori mi vrata da izađem!", zamolio ga je Alex. Ovaj ga posluša.
"Pusti me, idiote! Alex!!", vikala sam kao budala. Napokon me je spustio na haubu auta.
"Okej, nemoj ići sa mnom, tvoja odluka. Ali nemoj ni da mene kriviš onda kad odem bez pozdrava i poljupca u Grčku!", rekao mi je. Sasvim logično je to šta je rekao. No, sramoti me pred vlastitom majkom, ali i pred svojim ocem. Idiot je.
"Alex, šta glumataš ti? Kakav Madrid? Pusti djevojku, ti idi gdje oćeš, navikli smo na to.", na licu Alexa se vidjela tuga dok mu je to otac govorio. Na sami pomen Madrida sjetila sam se i njegove majke i cijele priče. Ustala sam s haube i prošla do vrata suvozača.
"Idemo, Alex!'', kažem mu.
"Talia, ne!", moja majka se također umiješala. Čudi me da nije i prije.
"Ajde, Alex!", ponovim riječi otvarajuci vrata auta. Ušla sam na mjesto suvozača i vezala pojas. Sacekala sam da se i on smiluje ili čak kaže još par riječi svom ocu ili mojoj majci, no nije. Izvukao je ključ od auta iz džepa i samo ušao u auto. Prije nego je vezao pojas, pogledao me je i izvio usne u najljepši osmijeh na svijetu.
"Zaboravio sam na ovo...", reče I iz džepa izvuče onog istog medvjedića roze boje, kao sa slike koju mi je poslao. Na tren je i najdivnija osoba koju poznajem. Iako je još uvijek smeće od čovjeka.
Šta vi mislite da l će Alex uopste da ode u Atenu? Vaša mišljenja o svemu ovome?
Vote??
VOCÊ ESTÁ LENDO
•POTPUNI STRANCI•
Fanfic-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
