"Znaš, njegova majka je umrla prije 15 godina u prometnoj nesreći koja se desila baš u Madridu. On je tad imao samo 7 godina. Ona je sa sobom odvela i njegovog nerođenog brata.", krenuo je da priča, protiv svoje volje.
"Čekaj, bila je trudna?", prekinula sam ga. Klimnuo je glavom potvrdno.
"To bi mu bio polubrat po majci, jer čovjek koji ga je othranio i nije njegov otac. Zapravo, Alex ni nema roditelje.", rastužila sam se dok sam slušala tu priču.
"Njegova majka je sahranjena u Madridu. Zato on stalno dolazi ovamo. Skoro 15 dana nije išao na majčin grob, pa je zato podivljao. Razumi ga kad je deprimiran, kad je loše volje.. ", uzdahnula sam te je zastao s pričom.
"Ali ni ja nemam oca, pa se opet ne istresam na svima rendom.", kažem. Alejandro odmahne glavom.
"Nadam se da ćeš da shvatiš jednog dana poantu svega kroz sta prolazi taj dečko.", zaključio je priču.
"Daj mi kaži sad!", doslovno kroz suze mu kažem. Odmahne glavom.
"Ni ovo nisam trebao reći, Alex će da me ubije sazna li da sam rekao ista.", odbijao je da kaže išta.
"Onda me vodi kod njega, odmah!", uporna sam da budem blizu njega. Osjećam nešto loše i to veoma loše.
"Ne mogu.", odbijao je.
"Molim te, plašim se za njega.", preklinjala sam ga, ali bezuspješno.
"Ne brini se, Alex je jak dečko, čim se vrati pitaj ga da te vozi doma. Usput probaj da razgovaraš lijepo s njim.", stavila sam ruke preko lica I počela da plačem, nekontrolirano. Suze su same lile niz obraze.
"Ajde, biti će sve okej.", tješio me je.
Pol dana je već prošlo od odlaska Alexa tko zna gdje zapravo. Ne vjerujem da je sve vrijeme kod majke. Kažem ja, mene osjećaj nikad ne vara. Osjećam nešto loše u ovome.
"Alex je došao!", prolazeći pored mene, Alejandro mi je šapnuo da je Alex napokon došao u hotel. Poskočila sam od sreće i otrčala do ulaza u hotel gdje je stajao Alex. Zagrlila sam ga jako. Njega je očito taj postupak iznenadio.
"Isuse, kako sam sretna što te vidim!", izgovorila sam to grleći ga. Nije se niti pomjerio, iznenađenost i šok su prevladali njime.
"Jesi dobro? Kaži mi nešto?", uhvatim ga za obraze i pogledam direktno u oči.
"Zašto ju nisi odveo u Barcelonu?", ravnodušno je izgovorio samo te riječi.
"Alex, ja...", počelo je Alejandrovo pravdanje.
"Rekao sam ti da ju vodiš doma, a nisi! Gotov si s poslom!", izvukao se iz mog zagrljaja i krenuo ka liftu. Okrenula sam se ka njemu i utučenom batleru.
"Nije trebalo ista da ti pričam.", riječi koje mi je Alejandro uputio su mi dale više povoda da odem do Alexa i kažem mu par stvari. Pa nek ide sve kako mora.
Ušla sam u lift, pritisnula gumb sa brojem sprata gdje je soba, a nekoliko trenutaka kasnije sam se našla na istom tom spratu. Alex je taman ušao u sobu. Shvatila sam to kad su vrata sobe zalupila. Prije nego je zaključao, utrčala sam u sobu, prethodno udarivši vratima Alexa.
"Stani!", viknula sam.
"Skloni se, gaduro!", odgurnuo me je do zida.
"Alejandro nije kriv, ja sam tražila da mi ispriča sve ono šta ti nisi.", počela sam ponovno da ronim suze.
"Nije trebalo sa znaš za moju majku!'', njegovo lice poplavilo je od boli.
"Da nisam saznala od njega, nikad ne bih shvatila zašto bježiš od mene i zašto si uopste takav.", brisala sam suze koje su još više natapale moje obraze.
"Alex, ja...", krenem da kažem.
"Zašto te je toliko briga za mene?", viknuo je iz sveg glasa. Mislim da ga je pol Španjolske čulo.
"ZATO JER TE VOLIM, BUDALO!", viknula sam još glasnije da se u tom momentu sve utišalo. Okrenuo se ka meni I ućutao. Jedini zvuk bio je moj jecaj i njegovo duboko disanje.
"Volim te, Alex. Brinem se za tebe, nenormalno.", zar je moguće da sam izgovorila to naglas. Odmahnuo je glavom I naborao čelo. Spremio se da kaže nešto, ali sam ga prekinula.
"Ne brini, moja majka i tvoj otac neće saznati za to. Znam da budem diskretna. Pa pobogu...", ovaj put ja nisam stigla da dovršim rečenicu.
"Briga me za tebe, Talia.", rekao je.
"Misliš li da sam sposoban da volim ikoga, i nakon svega šta si saznala o meni?", oči mu se natope suzama. Odmahnem glavom.
"Nije to do tebe, Alex. U zvijezdama je zapisano da tako mora biti.", tješila sam ga bezuspješno.
"Izađi, molim te.", naredio mi je. Odbila sam. Biti ću tvrdoglava koliko bude trebalo.
"Molim te, treba mi slobode i da se spremim za povratak u Barcelonu i da razbistrim misli.", rekao je. Klimnula sam glavom potvrdno povlačeći kvaku vrata. Ipak sam zastala I okrenula se ponovno k njemu.
"Alejandro će ostati i dalje tvoja desna ruka.", direktna sam.
"Talia, on me je po..", tko zna šta je htio da kaže. Prišla sam mu i spustila ruku na njegove usne. Odmahnula sam glavom.
"Ne, zbog mene. Molim te!", prošaputala sam tiho. Nakon što se smirio, otisnula sam jedan lagan poljubac na njegov obraz, a potom izašla iz sobe.
Uvečer smo, kao po dogovoru krenuli doma. Alejadnro nas je vozio jer nisam mogla da pustim tvrdoglavom Alexu, koji je insistirao na tome da ide za volan, da vozi. Za svaki slučaj sam ga stavila pored sebe na zadnje mjesto u autu.
Skoro cijelim putem je bio jako, jako tih. Što više čudno za njega. Inače bi dao glavu samo kako bi se i sam sa sobom posvađao. Gledao je kroz prozor, duboko odlutao u svojim mislima. Vjerujem da je te prizore koje posmatra kroz prozor vidio bezbroj puta. Ipak, nije bilo sve jedno gledati ga takvog.
"Možeš stati i kupiti nam vodu!?", pitala sam Alejandra te je on samo klimnuo glavom. Nakon par minuta stao je uz benzinsku pumpu i izašao iz auta.
"Kupi mi i nešto slatko!", viknem prije nego se udalji od automobila. Pogledam ka Alexu koji je buljio u mene.
"Što radiš, curo?", pitao me je.
"Želim te nasamo, molim te!", rekla sam kratko.
"Nema sile da ću razgovarati s tobom.", i dalje je egoista. Ne shvaća koliko mi je stalo do njega. Prišla sam mu izuzetno blizu i dotakla obraz. Cimnuo se na dodir i u trenutku pustio suzu koja je ko zna od kad čekala da pobjegne iz oka. Obrisao je tu suzu, krijuci da i on ima emocije.
"Slobodno plači, ja neću nikome reći za to.", prošapućem izuzetno tiho.
"Ma daj..", promrmljao je pokušavajući da se odmakne od mene. No, nije imao kud. Jedino da izađe iz auta.
"Meni možeš da vjeruješ, blesavče.", kažem prelazeci rukom preko njegove kose. Pratio je pokrete moje ruke i činilo se kao da ga to smiruje.
"Sve sta ja sad znam, a nisam trebala, ostat će duboko u meni. Nitko neće od mene saznati te neke stvari.", mirno sam mu pričala. Čudno je razgovarati s njim na ovaj način. Inače su svađe, rasprave, vika, galama, tuča... u blizini auta ugledam Alejandra kako se približava. No, ne pomjerim se ni milimetar.
"Donio sam vam..", otvorio je vrata zadnjeg sjedišta i dao mi vrećicu sa vodom i slatkišima. Dala sam Alexu da popije vodu. Nakon što smo napokon nastavili put u Barcelonu, Alex je samovoljno spustio glavu na moje rame. Izgleda da sam uspjela na trenutak da obuzdam i ovu zvijer.
Talia priznaje Alexu što osjeća prema njemu. Da li je vrijeme da i Alex prizna i sam sebi da je vrijeme za drastične promjene u njegovom životu i ponašanju? Ustvari, da li će Alex tek sad da iskoristi Taliu za svoje igre?🤔
Vote and comment??
BẠN ĐANG ĐỌC
•POTPUNI STRANCI•
Fanfiction-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
