•POTPUNI STRANCI•

12. dio

Gledala sam već pol sata svoj odraz u ogledalu. Da li je ova crvena haljina dovoljno dobra za koncert omiljenog pjevača na čiji nastup želim otići od malih nogu? Obukla sam na noge crne cipele na štiklu, shvativši da je to zapravo pun pogodak. Jedva čekam da vidim šta će moj dječak Alex da obuče za ovu magičnu noć?

Izašla sam iz sobe prethodno ogledavši se još jednom u ogledalu, kako bih se uvjerila da je to to. Tik ispred sobe, naslonjen na gelender, stajao je Alex u običnoj trenirki u koju je upasao bijelu majicu. Telefonirao je nekoga. Prišla sam I s leđa ga zagrlila.

"Ajde, čujemo se kasnije!", rekao je na tečnom španjolskom jeziku. Već sam dosta savladala jezik. Odložio je mobitel u džep i okrenuo se ka meni. Poljubila sam ga u usne dajući mu znak da ga volim previše.

"Neki problem?", upitam jer shvatim da je njegovo lice preplavila zabrinutost. Odmahnuo je glavom.

"Sve je okej, ne brini se. Samo sam provjerio da li je sve po dogovoru, let za Atenu i to...", uzeo me je za ruku i sišli smo u lobi hotela.

"Zar stvarno moraš da ideš?", pitala sam dok je on sve vrijeme ćutao. Već sam znala odgovor na postavljeno pitanje, ali nema veze. Možda se nešto promijenilo, a ne znam.

"A da ne mislimo o tome večeras, hm?", okrenuo se ka meni I dotakao mi obraze. Suzdrzavala sam suze u očima kako mi se šminka ne bi upropastila. Klimnula sam glavom I nasmijala se.

"Važi!", rekla sam te prošla ispred njega i dalje ga držeći za ruku.

Nakon dvadesetak minuta pješačenja do lokacije, napokon smo stigli. Bila je hrpa ljudi na jednom mjestu. Nećemo moći prići bliže pozornici, nema sile. Upravo je nastupala neka ženska pjevačica, iako je već trebao početi pjevač zbog kog smo prvobitno došli.

"Znaš, nisam ti rekao nešto.", shvativši da sam postala smorena od čekanja, prvi je progovorio.

"Šta, da ipak ne nastupa večeras?!", ne mogu da vjerujem da mi raspoloženje ovisi o tome tko nastupa na pozornici.

"Ne!", odmahnuo je glavom.

"Imam iznenađenje za tebe, još jedno. Dođi!", prije nego sam i pristala na bilo šta, opet me je uzeo za ruku i odveo nedaleko od mjesta gdje smo stajali prethodnih 30 minuta.

"I što sad?", već smoreno ga pogledam. Uveliko mi se ide doma, pravo u Barcelonu iako smo u Madridu tek nekoliko sati sa činjenicom da smo makar daleko od roditelja i pritiska.

"Neka zajebancija?!", dodala sam pitanje. Povukao me je na svoje grudi rukom pokazujući ispred nas. Nebo je pokrila magična svjetlost za koju kažu da, ako je vidiš, mora da zamisliš neku želju, iskrenu i od sveg srca.

"Alex...", pogledala sam ka njemu, no on je već gledao ka meni. Zagrlila sam ga jako, želeći da ovaj prizor traje vječno.

"Volim te, ludice jedna!", rekla sam izuzetno tiho.

"I ja tebe, mnogo!", uzvratio mi je i zagrljaj i sve. Ko bi rekao da ćemo da se ovoliko zbližimo i nakon svega. Nakon svih svađa, skandala, usprkos svim preprekama, u inat tome da smo još uvijek zabranjeni. Usput, ko bi rekao da je Alex zapravo romantična duša i da prije svega zna da pokaže emocije na pravi način. Ja iskreno, da ste me ranije pitali, nikad ne bih rekla...

"Jesi zaželjela želju?", pitao me je. Nisam se sklanjala iz zagrljaja, samo sam ga nježno poljubila i klimnula glavom.

"I ja sam, i to mi je u želji bila najljepša djevojka koja se još uvijek bori sa jezikom kojim ja govorim.", nasmijasmo se jedno drugome, lagano prepuštajući se svim emocijama koje smo ispoljavali kroz poljupce i istinske zagrljaje, dok u pozadini iza nas slušamo glas našeg omiljenog muzičara.