"Želiš li da razgovaramo?", čim sam otvorila oči, ugledala sam Alexa naslonjenog na okvir vrata. Gledao me je zabrinuto, a ni ja nisam osjećala zabrinutost jer mi je prije svitanja upao u sobu kako bismo razgovarali.
"O čemu se radi?", jedva da sam oči otvorila, moram i da pričam. Ušao je i za sobom zatvorio vrata.
"Izvini jer sam te probudio, morao sam. Ne mogu više bez tebe ni sekunda.", rekao je. Da l da se na ovo nasmijem ili ne? Djeluje zabrinuto, imam osjećaj da će da plače, jer ga iole poznajem. Sklonila sam pokrivač sa sebe, potapšala rukom pored sebe dajući mu znak da sjedne tu.
"Što ti je, čovječe? Ne djeluješ dobro?!", ustanem I pređem rukom preko njegovog obraza, gledajući ga u oči. Nestrpljivo sam čekala odgovor.
"Ne mogu da zaspim cijelu noć, razmišljao sam o svemu, o nama.. jučer je tvoja majka..", krene kazati, ali spustim prst preko njegovih usana.
"Nećemo o mojoj majci i tvome ocu, važi!?", upitam ga kratko spuštajući svoje usne preko njegovih. Klimnuo je glavom potvrdno, uzveraćajući svaki poljubac.
"Meni Diego I nije otac, žao mi je samo jer ćeš da pokvariš skroz svoj odnos sa majkom.", rekao je čim je došao do zraka.
"Njoj nije stalo ni do čega sem do novca, ona ne zna što znači zaljubiti se, osjetiti cijeli zoološki vrt u stomaku kad ugleda nasmijanu voljenu osobu. Da je bila pametna, uradila bi abortus i ne bi mene rodila.", završim svoju životnu priču ukratko.
"Ali onda bih ja zauvijek ostao u prošlosti, boreći se sam sa sobom i svojim demonima. Nikad ne bih pronašao i upoznao osobu koja će da me opameti.", logičan je. Da se moja mater nije udala za njegovog oca, ja nikad ne bih pronašla ljubav svog života. Sigurna sam da je on taj, jer ga i dalje volim i nakon svega šta mi je priredio.
"Upravu si, mili moj.", spustim ruku na njegovu. Ovaj dečko nije kriv za gluposti koje je meni majka priređivala u prošlosti, a ni dan danas. On je ustvari zaslužan za svaki iskren osmijeh koji sam doživjela za ovih par mjeseci koliko sam u Barceloni.
"Tražit ću od Inne da mi se skloni iz života dok se dijete ne rodi..", krene da kaže. Odmahnem glavom.
"Što sad?", pitao me je.
"Nećeš to da radiš sopstvenom djetetu, čovječe. Ostat ćeš s njim u kontaktu jer i ti i ja znamo kako je živjeti bez roditelja.. molim te, zbog mene.", obrišem nadolazeće suze.
"Što ako se ispostavi da dijete zaista nije moje?", uporan je u činjenici da nije njegovo. Ipak, sve je moguće.
"A onda ću ja da riješim problem oko dolaska tvoje djece na ovaj svijet, tvog sina i moje kćeri, sjećaš se?", nasmijao mi se jer se i dalje sjećam priče s početka naše "veze" gdje smo se više svađali nego istinski voljeli kao sad. Ma da je zaljubljenost i ljubav uvijek bila prisutna. Sigurna sam u to.
Uspjela sam tek nakon sat vremena da ga uspavam. Doslovno je kao neko dijete. U posljednje vrijeme je pokazao i previše da zapravo ima emocije i da zna da zaplače.
Probudilo me je škripanje vrata sobe. Otvorila sam oči i ugledala Annu na ulazu u sobu. Pokazala sam joj rukom da ćuti a ona se jedva suzdržala da se ne opali smijati. Ustala sam polako, izlazeći s njom iz sobe. Tad se zaista nasmijala glasno.
"Tiho, uđi u sobu!", zamolila sam ju da ode u sobu koju su joj sinoć spremili, gdje će da boravi dok je u Barceloni.
"Kakav prizor, jebote. Vi ste stvarno skupa?", pitala me je glasno smijući se.
"A ne, Anna, glumimo samo zaljubljenost.", prekrizim ruke. Ponovno provocira. Smiješno joj je svaki put kad se Talia zaljubi, kad ima dečka. Njoj je to fora.
"Dobro, ne ljuti se odmah.", pokuša da mi skrene s teme.
"Okej, nisi bezveze došla u sobu. Trebaš što?", pitam ju i sama skrećući sa teme.
"Napolju je napokon lijepo vrijeme, ajde da izađemo van kuće. Želim da se družimo malo, da razgovaramo... nismo se vidjele tisuću godina, a ti spavaš sa dečkom.", ponovno provokacije s njene strane.
"Ako si ljubomorna, naći ćemo i tebi dečka ovdje u Barceloni, maksimalno Madridu.", poguram ju ka izlazu iz sobe.
"Mene samo zanima kako se zove onaj batler!", rekla je prije nego smo napustile sobu.
"Opaa, nisi ni 24 sata ovdje, već si upecala novu žrtvu za zlostavljanje. Doduše, bolje dečko nego ja, ne mogu da te trpim.", našalila sam se s njom.
"Samo ti mene zajebavaj.", izašle smo ispred sobe, na hodnik. Ispred nas je izašao i Alex. Razgovarao je sa Innom. Djelovao je uznemireno.
"Što se ovdje desava?", Anna je postavila pitanje i prije nego sam došla do zraka kako bih izgovorila I riječ. Alex nas je samo pogledao na kratko.
"Morat ćeš da se skloniš iz mog života, dok nisam napravio haos.", rekao je ravnim glasom gledajući ka djevojci ispred njega.
"Alex, ne...", pokušam da mu priđem I kažem mu da to ne radi ali me odgurne od sebe i prođe pored mene.
Što je to prevagnulo u glavi Alexa da napravi ovakav potez? Vaša mišljenja?🤔
Vote?
YOU ARE READING
•POTPUNI STRANCI•
Fanfiction-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
