Probudivši se u pola noći, bez ikakvog realnog razloga, uzela sam mobitel I pogledala sat. Pokazivao je točno pola četiri. Jutro je tek za nekoliko sati, a meni se više ne spava. Odlučila sam da se ustanem iz kreveta I odem do prozora. Zašto ja uništavam i sebe i svoj um zarad nikoga? Zašto dopustiti nekom usputno da mi se upetlja u život u želji da me skroz uništi. Odustajanje je samo hrana za osobe koje me mrze.
Odmakla sam se od prozora, odlazeći iz sobe. Polumračni dugački hodnici su bili poprilicno hladni, pogotovo jer sam bosonoga izašla iz sobe. Ako se pitate gdje sam to ja krenila u pola četiri ujutro, ne znam ni ja sama.
Pažnju mi je privuklo prigušeno svjetlo koje je dolazilo iz pravca dnevne sobe. Inače je u toj prostoriji noću svjetlo ugašeno jer jelte svi ukućani spavaju. No, sad je bilo upaljeno napola. Plašila me je činjenica da je možda netko ušao u kuću, a možda je samo nakon večere ostalo upaljeno svjetlo. Ipak sam odlučila da provjerim što se krije unutra. Bolje reći tko se krije?!
"Ne spavaš?", ugledavši Alexa kako stoji skroz pribijen uz prozore, rekla sam to.
"Isuse Kriste, prepade me!", prestravio se.
"Sori, zašto si budan u ova doba?", ponovim pitanje.
"Ne spava mi se uopšte.", rekao je kratko.
"A ti?", dodao je pitanje. Stala sam direktno pored njega, gledajući kroz staklo prozora, skroz ka bazenima ispred kuće.
"Ni meni se ne spava.", pogledam ga.
"Sanjala sam nešto grozno i... uh..", puhnem shvatajuci da ladno razgovaram s njim nakon svega. Pogledao me je.
"A da se ipak ti vratiš u sobu? Ne bih da se svađamo opet, molim te.", odmahnem glavom na tu nazovi molbu.
"Onda ću ja!'', krene ka vratima sobe ali ga ja uhvatim za ruku. Okrene se ka meni te me pogleda u oči.
"Ostani, molim te!'', uspavano mu padnem na grudi I on to rado prihvati.
"Molim te, ne idi od mene.", sekunda mi fali da se rasplačem.
"Neću, a ti od mene pretpostavljam oces i to prvom prilikom?!", rekao je.
"Ne, ne Alex, ne mogu... previše te volim da bih te tek tako ostavila..", podigla sam glavu i pokušala da ga poljubim u usne, ali me je odbio. Vidno razočaran u sve sta se desilo u zadnje vrijeme, pustio me je i otišao.
"ALEX!'', nekontrolirano sam vrisnula naglo otvarajući oči. Oko mene je bila tama svuda. San? Da li je ovo bio san ili ne?!
Pogledala sam na sat koji je pokazivao sad već skoro četiri sata. Sklonila sam pokrivač sa sebe i otvorila vrata od balkona kako bi ušlo makar malo zraka u sobu koja je isuviše zagušljiva. Moram do njega - pomislih u trenu.
Na prstima, bez papuča na nogama, izašla sam na hodnik ispred sobe. Sva sreca da njegova soba od preko puta moje nije zaključana. Ušla sam i primijetila da spava.
"Alex...", prošaputala sam izuzetno tiho prelazeći rukom preko njegovog obraza.
"Alex...'', ponovno sam prošaputala nadajući se da će da registruje i da se probudi. To je i učinio nakon svega nekoliko trenutaka.
"Talia?", djelimično uplašeno i zabrinuto je poskočio iz kreveta, a potom upalio noćnu lampu.
"Šta radiš ovdje u ova doba?", pitao me je.
"Trebaš mi!", jedva sam izgovorila i to kroz šapat. Pokazao mi je rukom da sjednem pored njega, to sam i učinila. U narednim trenucima sam se našla u najljepšem i najtoplijem zagrljaju na svijetu.
"Volim te, zapamti to!", gutajući knedlu u grlu, uspjela sam i to da izgovorim.
"Ma i ja tebe, ludice. Šta je s tobom, zašto si budna u ova doba? Spavaj.", pitao me je, ne puštajući me iz zagrljaja.
"Ne mogu.. sanjala sam te.. da si me ostavio i...", ne, ne mogu da to izgovorim.
"Nikad neću, alo.. tebe volim, djevojko. Smiri se i probaj da zaspiš.", sklonio je moju kosu sa strane, poljubivši me u čelo. Odmahnula sam glavom.
"Neću, nema sanse da zaspim opet.", rekla sam kratko. Pogledom me je molio da se smirim i vratim natrag u krevet. No, ne bih da ga puštam iz zagrljaja.
"Ajde, lezi tu, spavaj. Molim te!", spustila sam se na krevet, a on odmah za mnom. Privukao me je k sebi i snažno zagrlio. Sva sreća pa je onaj pakao bio san.
Uspjela sam da zaspim nedugo nakon toga. U istom tom zagrljaju sam se i probudila, samo uz nemoguć pisak alarma sa Alexovog mobitela.
"Isuse...", progunđao je izvlačeći ruku ispod mene. Uspio je da ugasi alarm, ali se kladim da je taj pisak probudio cijelu kuću.
"Jutro.", kažem mu uspavano.
"Jutro.", uzvratio je.
"Oprosti, alarm je iz nekog razloga pištao danas, a ne sutra.", dodao je.
"Sve je okej. Koliko je sati?", upitam ga.
"Pola devet. Idem ja da se obučem, pa na doručak. Ajde i ti.", povukao me je za ruku pa sam tako ustala u sjedeći položaj.
Ustao je i navukao na sebe trenirku i majicu. Gledala sam ga nepomično iz istog položaja, razmišljajući o svim stvarima koje su se desile, koje će tek da se dese.
"Što je bilo?", okrenuvši se ka meni, pitao me je.
"Nista.", odmahnem glavom.
"Samo razmišljam o nama... što ako je ovo zaista sve loše, ako je tebi u sudbini zapisano da je tvoja ljubav života zapravo ona djevojka što je trudna?", gledala sam još uvijek ka njemu. Prišao mi je i svojim usnama dotakao moje.
"Ljubav mog života je djevojka koja je trenutno u mom krevetu, raščupana, neće da se mrdne iz mjesta i priča gluposti. Ali i dalje ju volim!", prešao je rukom preko mog obraza te se nasmijem. Njega mrziti, prosto je nemoguće.
"Idem ja isto da se obučem. Čekaj me tu.", rekla sam ustajuci iz kreveta. Izašla sam iz sobe I prešla u svoju. Tu sam se spremila za dan. Poslije ću da pospremim i sobu. Neke se navike nikad ne mijenjaju.
Ipak sam na doručak ja prva sišla jer je Alex ostao u sobi, telefonirao je nekoga. U trpezariji me je dočekao samo Alejandro koji je također nekome pisao poruku na mobitelu.
"Jutro, gdje su svi?", zbunila sam se s vrata.
"Dobro jutro, Talia. Diego i Diana su izašli napolje. Vjerojatno će da danas razgovaraju sa Innom, da joj se ispričaju u ime Alexa.", objasnio mi je Alejandro, al mi i dalje nije ništa bilo jasno.
"Tko je Inna?", upitala sam ga. U tom se momentu i Alex pridružio nama u trpezariji.
"Di su svi?", pitao se i on.
"Otišli su kod Inne! Samo me zanima tko je ona? A da, pretpostavljam da je ona trudnica. Sad će da ju dovedu ovamo.", iznervirano sam sjela na mjesto za trpezarijski stol.
"Nećeš sad opet da se ljutiš?", pitao me je sjedajuci na svoje mjesto.
"Talia?", pogledao me je zbunjeno pa sam se nasmijala.
"Odjebi, dosadan si!", drsko mu odgovorim.
"Mala, osmijeh te odaje.", nasmiješio se. Pogledala sam ka Alejandru te je u prostoriji zavladala neprijatnost. Ne znam zašto.
Evo vam malo ljepši i mirniji djelić priče. 🤗
Vote and comment?
YOU ARE READING
•POTPUNI STRANCI•
Fanfiction-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
