Nakon višesatne vožnje, napokon smo došli na lokaciju. Posto sam skoro pol puta prespavala, probudilo me je kočenje ispred neke trospratnice. Možda nisam bila dovoljno puta u Madridu, ali svaki put kad sam ovdje u gradu, sa Alexom posjećujem hotele koje njegov otac posjeduje širom Španjolske. Iznenadilo me je da ovaj put nismo ispred hotela s pet zvjezdica.
"Ajde, ideš spavati i odmoriti se.", reče tiho.
"Di smo ovo?", upitam ga uspavano.
"Objasnit ću ti sve, ne brini.", zvuči uvjerljivo. Izašla sam iz auta i sacekala da on uzme ruksak iz prtljažnika. Uzeo me je za ruku te smo prošli do glavnog ulaza. Ogromna drvena vrata su bila prvo sta sam vidjela kad je sumnja u meni porasla. Zašto se osjećam ovoliko loše. Kao da ne poznajem Alexa uopste. Zašto je ovoliko tajanstven?
"Uđi.", rekao je prosto čim je otvorio vrata i upalio svjetlo. Kako je svjetlost zabljesnula, tako sam vidjela zapravo lijepo uređenu unutrašnjost. S polja mi na trenutke izgleda kao da nitko nije ulazio godinama ovdje, a kad bolje shvatim, ovdje netko boravi često.
"Ne obracaj pažnju na detalje, ujutro ću sve da ti pokažem i pričam. Može?", klimnem glavom potvrdno na te riječi. Dok sam išla za njim uz stepenice, misli mi je skrenula fotografija na zidu. Čini mi se da sam identičnu vidjela doma, u Barceloni. Na fotografiji je bio on kao mali, sa teniskim reketom u ruci, a pored njega je stajala neka žena. Ljubila ga je u obraz.
"Takva slična je i doma, zar ne?", pitao me je s osmijehom na licu čim je spazio da gledam fotografiju. Pogledam ga.
"Da.. nego, što je ovo? Kad ćeš mi reći?", pitala sam ga. Uzeo je ključeve iz džepa I otključao vrata sobe.
"Madrid je moj dom, tu sam boravio prvih 7 godina života, dok mi majka nije umrla.", pričao je s bolom u glasu.
"Ako si mislila da ovdje dolazim samo zbog odlaska na grob majke, zbog hotela i firme koja me ne zanima, nije istina. Često sam bježao ovamo, kako bih bio sam i vraćao se u prošlost. Zato ne pričam o sebi.", zaključio je priču. Nisam htjela da postavljam pitanja, iako ih je bilo previše tek sada. Htjela sam da sam progovori, bez pritiska.
"Ti ćeš tu da večer provedeš, ja cu u dnevnoj vjerojatno gledati film. Ne spava mi se.", upalio je svjetlo u sobi. Nevjerojatno je koliko je svaki kutak ove kuće zapravo dobro uređen i šta više očuvan. Sve starudije po kući su izgledale prelijepo.
"Nećeš, Alex.", uhvatila sam ga za ruku, a sekund nakon toga ga zagrlila. On također meni uzvrati zagrljaj.
"Ostani sa mnom. Neću nikud da ideš.", kažem mu. Zaista ne bih da se nikad razdvojimo. Sad kad nismo blizu osoba koje su nam prepreka i kočnica, želim ga za sebe. Nitko ne može da mi zabrani i kaže suprotno.
Uspjela sam da ga zadržim pored sebe. Sreća da nije bio kao inače uporan i tvrdoglav. Noć je prošla veoma brzo, mozda jer je jutro od našeg dolaska u Madrid bilo blizu, a možda je i milion drugih razloga.
Kad sam se probudila, njega nije bilo nikuda po sobi. Ustala sam i obukla trenirku i majicu, tj odjeću na koju sam prvu naišla. Kosu sam podigla u neuredan visok rep, a potom Izašla iz sobe. Sišla sam na sprat ispod. Činjenica da je Alex noćas rekao makar nešto, spustila je tenzije koje su me najviše umarale.
"Jutro, dušo.", priđem mu s leđa, čim ga ugledam na terasi kuće.
"Jutro. Kako si spavala?", pitao me je gledajući u jednu točku u daljini.
"Nije loše, a ti?", uzvratim pitanjem.
"Isto.. ja sam odavno budan, rekao sam da neću spavati, ali sam ostao pored tebe.", znam da nije oka sklopio.
"Danas ćemo ovdje provesti dan, nadam se da nisi planirala ništa u Barceloni i uopste kod kuće?", uopste neće da me pogleda.
"Nisam, pobogu. I da jesam, važno mi je da si ti dobro, da te ne muči ništa. A osjećam da imaš neki pritisak sve vrijeme.", iskrena sam.
"Vamo sam najviše vremena provodio igrajući se s mamom.", pokaže rukom ka šumarku.
"Tu bi me svaku vecer izvela da se izmorim kako bih lakše zaspao. Sjećam se da mi je na istom mjestu pričala o mom ocu, tu mi je saopstila da ćemo imati nov dom u Barceloni i da ću da dobijem brata. Ne mogu da ti opišem koliko sam se čudno osjećao kad sam shvatio da neću biti jedini sin mojoj mami.", nasmijao se te napokon pogledao ka meni. Oči su mu bile pune suza.
"Ja ne volim pričati ikome o ovome, nitko ne zna ništa o mojim dolascima ovamo, čak ni Alejandro. On misli da ovdje dolazim samo radi posjete majki i.. znaš..", zastao je s pričom. Uzdahnuo je.
"Hvala jer mi vjeruješ.", drago mi je zaista.
"Naravno da vjerujem, Talia. Ti si osoba s kojom planiram vječnost.", rekao mi je, čini mi se iskreno.
Volim što se zaista mijenja. Postaje bolja verzija sebe. Možda je postao to što je bio baš zbog prošlosti kakvu je imao. Doduše, svi smo mi zatočenici svoje prošlosti, svi imamo probleme i nikad nećemo da ih se riješimo. Svako to podnosi na drugačiji način, nažalost.
"Što ćemo za doručak?", pitao me je skrecuci s teme.
"Nemam pojma, što bi ti?", odgovorim pitanjem na pitanje.
"Ne znam, zato tebe pitam.", volim kad mi prepušta hranu u ruke, znači da mi vjeruje da neću da ga otrujem.
"Spremit ću nam sendviče, a ti napravi sok od pomorandže.", predložim mu.
"Može.", složio se odmah.
Odmah sam prošla u kuhinju i oprala ruke. On se još par minuta zadržao na terasi, ne znam zašto. Drago mi je što mi vjeruje, neopisivo drago. Nije mala stvar nekome reći stvari o kojima si ćutao sve vrijeme.
"Zamišljena si, jesi dobro?", prišao mi je s leđa dok sam ja zaista razmišljala o svemu šta nam se desilo u zadnje vrijeme.
"Pa...", pogledam ga.
"Ne znam, Alex. Previše nam se stvari desilo u zadnje vrijeme.. naši su se vjenčali, onda smo mi ušli u našu "zabranjenu" vezu, pa sve ostalo.. malo mi je previše svega..", iskreno mu odgovorim. Zašto bih ga lagala.
"Razumijem te.", rekao je kratko.
"Želim da idem doma.", nakon koliko vremena sam to napokon izgovorila.
"Ako želiš ici ćemo odmah nakon što jedemo.", odmahnem glavom na te riječi. Zbunio se.
"Ne u Barcelonu, Alex.", kažem mu.
"Želiš natrag u London?", pitao me je na šta klimnem glavom potvrdno. Nedostaje mi moj grad, ulica u kojoj sam odrastala i provela prethodnih 20 godina. U Barceloni mi ništa ne nedostaje, taman posla. Imam Alexa I sve je super, ali London... on je moje mjesto.
"Želiš da odemo tamo?", iznenadila sam se na njegov prijedlog. Međutim, koliko je pametno da odemo skupa u London? Posebno nakon svega? Ma što loše može da se desi?
Talia želi natrag u Englesku, a Alex joj predlaže da odu skupa. Da li će uspjeti da otputuju ili će kao i inače nešto da im stane na put?🤔
Vote?
YOU ARE READING
•POTPUNI STRANCI•
Fanfiction-zauvijek ostati ćemo stranci, nikad neću saznati pravu istinu o tebi!
