"Obzirom da smo tek tako došli u Japan, za tvoje dobro se nadam da znaš šta radiš."
Pa stvarno. Nemam pojma o Japanu niti šta bismo trebali posjetiti. Znam samo da se furaju na zmajeve. Ili su to Kinezi? Nah, koga briga. Umorna sam i samo se želim istuširati i leći.
"Ne brini. Sve sam isplanirao."
Kada? Kako?
"Zašto nisi mene uključio u to planiranje?", mrzovoljno mu govorim. Pa valjda se i ja tu nešto pitam majku mu.
"Zato što bi nam onda trebalo mjesec dana da krenemo. I šta fali ovome? Nisi se trebala zamarati ni sa čim, ja sam sve sredio i trebala bi mi biti zahvalna."
Upravu je. Ali, neću mu to priznati.
"Kako god. A sad izađi hoću spavati."
"Uredu. Danas se odmori, sutra krećemo u obilaženje.", samo sam kimnula glavom jer sam bila preumorna za bilo šta drugo. Okrenula sam se kako bih ušla u kupatilo ali su me zaustavili Davidovi prsti koji su se obmotali oko mog zgloba. Naglo me okrenuo prema sebi i obrušio svoje usne na moje. Izluđivao me je svakim novim pokretom. Zašto mi ovo radi? Odvojila sam se od njega i bezuspješno pokušala prikriti osmijeh.
"Laku noć babe.", rekao je i otišao. Oh Gosh uvijek me ostavi bez riječi. Nakon par minuta nekakve čudne ukočenosti, napokon sam se pokrenula s namjerom da se istuširam. Još da je David tu. O Ashley, ćuti kad nemaš ništa pametno reći.
"Sagano šuma je jedno od najpoznatijih i najljepših mjesta u Arashiyami, ali i u cijelom Japanu.", turistički vodič nam na neki način opisuje šumu u koju idemo dok se vozimo nekim bijelim mini džipom. David mi je zabranio da tražim tu šumu na internetu, da bi iznenađenje bilo veće. Ne znam šta bi toliko moglo biti posebno. Šuma k'o šuma. Doduše, nikada nisam bila u šumi bambusa. I dalje se pitam zašto David uvijek mora biti korak ispred mene. Ili dva. Uglavnom, uvijek sve prvi isplanira i to u roku od 24 sata dok meni treba toliko vremena samo da odlučim da li ću stvari nositi u crnom ili bijelom koferu. Usput, odlučila sam se za crni.
"Siguran sam da će vam se dopasti i jedinstveni zvuk Sagano šume. Naime, on je toliko važan da ga je Japanska Vlada stavila pod zaštitu kao jedan od stotinu zvukova koji moraju biti očuvani.", vodič završava, dok ga David i ja gledamo kao vanzemaljca. Ha! Ni on ovo znao. Ali, zar se i zvuk može zaštititi? To je potpuno besmisleno.
Ostatak vožnje provodimo u tišini što mi jako godi jer me glava užasno boli. Mora da je zbog velike vremenske razlike. Klima je nekako ugodnija od one u Americi. A možda je to i zbog toga što smo daleko od velikih gradskih naselja. Sigurna sam da mi ne bi bilo ovako ugodno da smo u Tokiju. Nikada nisam bila neki fan velikih gradova što je ironično, obzirom da sam rođena i živim u New Yorku. Voljela bih da živim na nekon tropskom ostrvu gdje život ide sporijim tempom. Od kada sam se rodila moji roditelji su non stop na poslovnim putovanjima, a i kada nisu, onda su vrijeme provodili u firmi. Moji i Elenini roditelji drže uspješnu advokatsku firmu "Johnson & Sawyer" već dvadeset godina. Od nas, kao djece najpoznatijih njujorških advokata, se očekuje da takođe završimo pravo, što meni ne pada na pamet. Želim biti modna kreatorka i ništa drugo. Sa druge strane, David je bio popustljiviji tako da on i studira pravo. To je svakako bolje nego da bude astronaut što je uvijek govorio da će biti.
"Stigli smo.", iz razmišljanja me trza piskutavi glas gospodina Yanga. Barem mislim da se tako zove. Ili preziva. Nisam sigurna.
Nakon samo nekoliko koraka kroz ovu šumu, bukvalno sam ostala bez daha. Ovo mjesto izgleda nestvarno. Vodič ponovo započinje nekakvu priču, ali ga ni ja, a ni David ne slušamo nego uživamo u nesvakidašnjoj ljepoti. Na stotine ogromnih stabala bambusa dosežu visoko u nebo. Ne mogu im vidjeti vrhove tako da mi se čini kao da paraju nebeski svod.
"Da li postoji još ovakvih mjesta?", upitam vodiča i po njegovom izrazu vidim da nije zadovoljan što sam ga prekinula u priči o porijeklu i porodici bambusa. Koga uopšte interesuje to? Uostalom, zar on nije turistički vodič, a ne botaničar?
"Svakako da postoji još šuma bambusa, ali ova je najljepša. Sada slušajte.", rekao je te zastao.
Šta? A da, onaj zaštićeni zvuk. Krenula sam se nasmijati ali me upravo taj zvuk, koji proizvodi vjetar pušući kroz ovu gustu šumu, zaustavio u toj namjeri. Tako je čaroban. Daje ti potpuni osjećaj mira. Sada razumijem zašto su Japanci željeli zaštiti ovaj zvuk iako ne znam kako su to uspjeli uraditi. Ko bi rekao da ćemo nakon zastrašujućeg skoka padobranom šetati dugim, ali predivno uređenim stazama Sagone šume? Ja sigurno ne bih. Dođavola, zašto prije nisam znala za ovo mjesto?
"Čovječe, baš sam ogladnio od onolike šetnje."
"I ja sam. I taj bi konobar mogao malo požuriti.", nezadovoljno mrmljam dok mi se stomak previja od gladi. Čekamo da nam donesu nekakav Maki sushi, za koji gospodin Yang kaže da je najbolji. Nadam se da je upravu. Uskoro nam prilazi konobar noseći..peškire? Ne znam za Davida, ali ja to nisam naručila.
"Vaše jelo će biti gotovo za pet minuta.", konobar je progovorio pružajući nam peškire.
"A šta će nam to?", znatiželjno upitam konobara koji se čini jako uvrijeđen i iznenađen mojim pitanjem. I vodič, odnosno gospodin Yang gleda blijedo u mene. Šta sam sad rekla.
"Gospođice, to su vreli peškiri."
"A šta će nam oni?", ponovo blijedi pogledi. Aman šta im je? David takođe gleda zbunjeno u konobara. Dakle, ni on ne zna čemu oni služe što je dobro jer sam već pomislila da je to neki novi trend za koji nisam čula.
Na konobaru se jasno vidi da pokušava ostati smiren.
"Oni služe da obrišete ruke prije jela.", govori kao da je to najočiglednija stvar na svijetu.
"Mi u Americi za to koristimo salvetu."
"E pa ovo nije Amerika.", drsko govori. Ne bi li konobari trebi biti malo pristojniji? Ili je i to normalno u Japanu?
Uzimamo one peškire te brišemo ruke. Koliko sam shvatila vodiča oni se koriste samo prije jela, ne i poslije.
Uskoro nam donose naša jela te nas vodič napokon napušta kako bismo jeli u miru što David i čini stavljajući komad tog Maki sushija u usta dok ja zgađeno gledam u mješavinu pirinča, soje, ribe, povrća, još nekakvih plodova mora i... Oh moj Bože jesu li to alge? U stomaku mi se nešto komeša i imam osjećaj kao da ću povratiti.
"Šta je bilo?", David me upita punih usta.
"Ne volim ni svježu ribu, a ni alge koliko se sjećam."
"Moraš nešto jesti. Evo, makar taj pirinač. Želiš li i moj?", odmahujem glavom ali mu se ipak zahvaljujem. Nakon par minuta mučenja sa štapićima i Davidovog smijeha zbog toga, ubacujem prvi zalogaj u usta. Pirinač i nije loš ali mi ne pada na pamet probati bilo šta drugo.
"Kad idemo iz Japana?", upitam ga završivši s jelom.
"Što? Zar ti se ne sviđa država?"
"Ne. Ne. Ovdje je jako lijepo ali nisam sigurna da ću moći dugo izdržati sa japanskom kuhinjom. A i čini mi se da ovdje baš i ne vole Amerikance."
"Mora da je to zbog Drugog svjetskog rata."
Nasmijem se malo na Davidovu dosjetku.
"Ne bi me čudilo da nas jednog dana bombarduju uz poruku Sve se vraća, sve se plaća."
"Daleko bilo. I da, mislio sam posjetiti još tri mjesta i onda idemo dalje. Jesi li odlučila koja nam je sljedeća destinacija?"
"Jesam. Engleska.", malo se namrštio na ovo. Pa ti si možda živio u Londonu, ali ja nisam.
"Uredu. Kako ti kažeš."
"Htio bih te nešto pitati.", govori mi dok ulazimo u hotel, tačnije naše sobe. Sobe. Množina.
"Pa pitaj."
"Ustvari, j-ja... Ja osjećam nešto prema tebi Ash. I... um... Znam da je ovo totalni kliše, ali da li bi htjela biti moja djevojka?", pita me pomalo uplašeno iznenađujući me. Da li se moj san upravo ostvaruje?
Author's note
Znam da ste dugo čekali. Znam da je glupo i dosadno. I obećavam da ću se iskupiti sljedećim nastavkom.
Nego imate li Twitter? Ako da follow me na @forget_foreverx i ja ću vas.
I hvala puno immortalsoul2107 i onegirl. Volim vas cure :*
Ly ♡♡♡
