Nervozno pogledam na sat koji pokazuje pola osam. Ne znam ni zašto sam ovoliko nervozna niti zašto se osjećam kao tinejdžerka koja ide na dejt sa momkom koji joj se već duže vrijeme sviđa.
Obukla sam farmerice i jednostavnu bijelu majicu koja doseže do pupka i ima crni znak peace na sebi.
Stavila sam malo maskare i bezbojni sjaj te se našpricala omiljenim parfemom Chloè.
Kada sam završila sa spremanjem sjela sam na krevet i uzela knjigu u ruke. Otvorila sam na stranu do koje sam stigla te očajno uzdahnula kada sam naišla na bezbroj redova, rečenica koje su ispisane u besmislenim stihovima. Cijela knjiga je takva!
" O, ti, čestiti apotekaru!
Otrov ti je brz. I tako, s poljupcem
Umirem sad ja."
Koje besmislice je pisao ovaj Šekspir.
Mislim da bih radije ponovo skakala padobranom nego čitala ovo, ali sada je gotovo.
Stigla sam do kraja knjige gdje se Romeo i Julija već ubiju i njihove porodice se pomire shvatajući da su im djeca mrtva zbog njihove svađe. Koja glupost.
Otvorim knjižicu i stavim tačnicu na šestu stranicu. Romeo i Julia su završeni.
Sat pokazuje pet do osam i ja nespretno skačem sa kreveta, obuvam na brzinu svoje crne štikle i izlazim iz sobe, a potom i iz hotela.
Ispred me dočeka David savršen kao i uvijek. Crna boja preovladava u njegovoj odjevnoj kombinaciji, ali to mi ne smeta. Crna je jedna predivna i elegantna boja.
Kada me ugleda, na licu mu se ocrta veliki osmijeh koji me natjera da se i ja nasmiješim.
Priđe mi i povuče me u zagrljaj.
"Tako mi je drago što si došla.", njegov tihi glas se razbije i nestane negdje u pramenovima moje smeđe kose.
Odvojim se od njega razmišljajući šta da mu kažem.
"Ja..", zastanem shvatajući da nemam pojma šta sam uopšte htjela reći.
David mi uputi pogled koji govori da trebam nastaviti i ja duboko udahnem čist vazduh koji mi polako ispunjava pluća i tako me smiruje.
"Znaš.. Povrijedilo me je kada sam te vidjela sa onom djevojkom. Ni sama ne znam zašto, ali nešto me je pogodilo ravno u srce dok sam gledala kako te ljubi. I taj jedan trenutak se činio kao čitava vječnost. Bolna vječnost.", stišala sam glas koji je više ličio na šapat kako bih spriječila suze. Ali uprkos mojoj borbi da ih ostavim zarobljene u sebi, uskoro sam mogla osjetiti peckanje u očima koje je označavalo da su ipak one pobijedile.
David je pognuo glavu, a ja sam par puta trepnula kako bih otjerala te suze koje su mi potpuno zamaglile vid, ali jedna se ipak skotrljala niz obraz ostavljajući vlažan trag za sobom.
Podigne glavu i kada primijeti taj trag namršti se i prinese ruku mom licu i obriše ga. Zatvorim oči uživajući u njegovom dodiru.
"Niko na ovom svijetu ne zaslužuje tvoje suze. Pa čak ni ja."
Njegova ruka putuje po mojem tijelu sve dok ne dođe do moje i uhvati je.
"Dođi. Želim ti nešto pokazati."
Približimo se luksuznom autu i upitno pogledam Davida. Koliko se ja sjećam nismo imali nikakav auto kada smo došli, a ovaj auto je vozio David dok smo bili u New Yorku.
"Tata ga je poslao teretnim avionom. Kaže da se ne bismo trebali vozati taksijem dok imamo auto kod kuće.", slegne ramenima i nakon što mi otvori vrata i ja se udobno smjestim, prijeđe na mjesto vozača i okrene ključ te se auto pokrene.
Nisam mislila da ću ovo reći, ali nedostaje mi kuća. Nedostaje mi i New York. Koliko god da sam se žalila da je život u Velikoj Jabuci dosadan i monoton, nedostaje mi taj grad. Ovdje je predivno, ali znate kako kažu, nigdje nije kao kod kuće.
