Stojim u tom prokletom hodniku i gledam kako ta kučka ljubi usne koje sam ja ljubila. Ne razumijem kako je David mogao ovo dopustiti. Mislila sam da mu nešto značim kao i da želi da između nas bude nešto više od prijateljstva ali očigledno nisam bila upravu.
Iako se želim pomaknuti i otići odavdje što dalje jednostavno ne mogu. Kao da sam paralizovana. Moje tijelo ne sluša naredbe koje mu šalje mozak.
Tihi jecaj mi pobjegne sa usana i u onom trenutku kad se ponadam da ga ovo dvoje nisu čuli, David prekine poljubac i okrene se ka meni.
"Ashley..", izusti, a ja počnem odmahivati glavom.
Ne želim ga slušati! Prokleto ne želim. Obrazi su mi potpuno mokri od suza i sigurna sam da izgledam kao strašilo ali me trenutno nije briga za to.
"Ashley ja..", ponovo pokuša nešto reći ali ga prekinem stavljajući ruku ispred sebe u znak da ćuti.
"N-ne govori ništa."
Krene prema meni i ja se počnem pomjerati unazad.
"Ne prilazi mi."
"Ashley pobogu stani."
Sve mi je bliže, a ja u ovom trenutku želim da je barem hiljadu kilometara daleko. I dalje se pomičem unazad i već me je strah da ću ovako pasti i slomiti nešto. Samo bi mi još to trebalo.
Nalazi se na par koraka ispred mene i ne znam iz kog razloga, počne se javljati panika u meni. Još mi nervni slom treba.
"Ne prilazi mi!", uzviknem prije nego što udarim u nešto tvrdo.
Bolje rečeno nekoga. Bravo Ashley, daj si pet!
Okrenem se s namjerom da se izvinim dotičnoj osobi, ali kad shvatim ko je to sa mojih usana pobjegne samo jedno tiho
"Justin?"
Ali on ne gleda u mene. Gleda u Davida koji je sada samo metar od nas. I David gleda u njega par sekundi prije nego što krene prema meni, ali ga Justin zaustavi.
"Mislim da ti je djevojka rekla da joj ne prilaziš.", smireno kaže dok David kipi od bijesa.
"A ko si ti?", procijedi kroz zube, ali ne dozvoli da mu Justin odgovori nego odmah nastavi.
"Ash molim te pođi sa mnom i saslušaj me, nije onako kako ti se čini."
Ma daj. Zar svi muškarci imaju iste isprike? Nije onako kako ti se čini.
"Sve sam vidjela David. I ne želim nigdje ići sa tobom. Pusti me i idi onoj plavuši."
Pokažem negdje iza njega obzirom da ne mogu vidjeti tu kučku.
Ustvari, nije ona ništa kriva nego David ali je svejedno za mene kučka.
"Ashley.."
"Rekla ti je da je pustiš!"
Ovog puta Justin je taj koji viče i sve više me je strah da će nas izbaciti iz hotela zbog pravljenja buke.
"Nisi joj jebeni advokat i pusti me da pričam sa svojom djevojkom!", David uzvikne duplo jače ali se utiša kad shvati šta je rekao.
Počnem se smijati i time zadobijem poglede obojice. Justinov pogled kao da me pita da li sam dobro, a Davidov je pun kajanja.
"Tvojom djevojkom?", upitam kroz smijeh. Ali nije to onaj smijeh kao kad gledaš komediju ili kad se smiješ iz srca. To je više ciničan smijeh pomiješan sa bolom.
"Nikada nisam bila tvoja djevojka David. A čini mi se i da neću."
Da smo u drugačijoj situaciji vjerovatno bi mi srce zatreperilo na to moja djevojka, ali sada me to uopšte nije ni dotaklo.
"Ashley, želiš li da odemo negdje da se malo smiriš?", Justin me brižno upita dok mu David šalje pogled pun bijesa i mržnje.
Klimnem glavom i Justin me uhvati za ruku.
"Čovječe Ash ti ga uopšte ni ne poznaješ. Kako možeš tek tako otići sa neznancem?"
"Znaš, mislila sam da i tebe poznajem ali se ispostavilo da si zapravo, za mene potpuni neznanac.", sa tim riječima ulazimo u lift ostavljajući Davida i plavušu iza sebe.
