Svi usmjere pogled ka mom telefonu koji se nalazi na stolu. Justin mi pokaže ka njemu i ja klimnem glavom. Drhtavom rukom uzmem telefon koji i dalje zvoni. Ali, umjesto prikrivenog broja, na ekranu sitnim slovima piše Barbie. To je zapravo Barbara, moja drugarica.
"Lažna uzbuna.", kažem i svi razočarano uzdahnu.
"Neću se javljati, jer ona može zvati dok je linija zauzeta.", dodam.
Izvini, Barbie, ali ne mogu sada slušati kako ti je neko ponovo slomio srce. Možda me to čini lošom prijateljicom, ali trenutno me nije briga.
"Umm..sjedite. Osjećajte se kao kod svoje kuće.", kažem kada primjetim da svi stoje. Osim Patricka, koji traži nešto po ladicama.
Okrene se prema meni i ja ga upitno pogledam.
"Imaš li čaj?", pita i ja mu pokažem na srednju ladicu.
Ponudim se da mu napravim čaj, ali on odbije i nastavi sa svojim radnjama.
Donesem stolicu koja je bila u dnevnom boravku, jer su sve ostale u kuhinji zauzete, osim one za Patricka. Sjednem pored Justina i Van Pelt koja mi uputi ohrabrujući osmijeh i ja joj uzvratim.
Promeškoljim se na stolici kada primjetim da svi gledaju u mene. Vjerovatno im nije jasno zašto pomažem Davidu nakon svega, ali to je nešto što oni ne mogu shvatiti.
"Znam da najvjerovatnije mislite da sam luda, zbog svega ovoga, ali..", počnem ali me Patrick prekine.
"Niko ne misli da si luda. Voliš tog momka i ništa šta on uradi ne može promijeniti tvoju predstavu o njemu. Odrasli ste zajedno, prošli kroz toliko toga. Sasvim je razumljivo. Barem meni.", kaže i sjedne na stolicu ispijajući čaj iz šolje.
"Tu šolju ti je poklonio neko jako važan, zar ne? Najbolja drugarica, na primjer.", odjednom kaže kada ugleda onu moju šolju sa kafom.
Trgnem se i pogledam ga. Njegov izraz lica ne nedefinisan.
"Nije više tu. Umrla je?", upita i bol obuzme moje tijelo.
Kratko klimnem glavom ne znajući ni sama šta se događa.
"Jane, dosta je. Zar ne vidiš da si je uplašio.", Theresa ga upozori.
"Šta si ti? Vidovnjak?", upitam nadajući se da će mi neko objasniti kako zna za Elenu kada mu nisam to ni spomenula.
On se nasmije i pogleda me.
"Vidovnjaci ne postoje. Ja samo znam dobro čitati ljude i njihove reakcije.", pojasni i ja pogledam u Justina koji samo slegne ramenima i kao da mi želi reći Upozorio sam te.
Telefon ponovo zazvoni i ovog puta sam gotovo sigurna da je to ona.
Refleksno zgrabim telefon i vidim kako svi gledaju u nene sa iščekivanjem. Broj je prikriven i interesuje me kako će pratiti poziv, ali to ostavljam njima na brigu.
Drhtavom rukom pritisnem tipku za javljanje i prinesem telefon uhu.
"Halo?", jednostavno kažem pokušavajući umiriti glas. Ne smije ništa primjetiti ili će sve ovo otići k vragu.
"Moja draga Ash. Bila si dobra djevojčica i poslušala si me, zar ne?", zajedljivo kaže provocirajući me.
Obližem usne koje su postale sasvim suhe.
"Jesam.", tiho kažem i pogledam u Van Pelt kojoj je Justin prepustio mjesto za računarom. Svi su se okupili oko nje i prate je dok ona nešto kucka. Svi, osim Patricka koji je stao ispred mene i zabrinuto me posmatra.
Odvratim pogled od njih kako bih se potpuno skoncentrisala na razgovor.
"Tako i treba. A sada me dobro slušaj.. Za sat vremena ćeš doći u Central park, u 61. ulicu.Bez ikakvih trikova, policije ili bilo čega sličnog. Kada budeš tamo nazvaću te i objasniti šta ćeš dalje raditi. Jasno?"
