"A daj Ash, nije toliko grozno.", David me već pola sata pokušava uvjeriti kako je skakanje s padobranom odlična ideja. Možda, ako želiš umrijeti.
"Bilo kako bilo to je na listi i upravo sam nam dogovorio termin. Sutra idemo do jednog padobranskog kluba na Long Islandu. Čuo sam da su odlični i da imaju veliki izbor."
"Veliki izbor čega? Načina za umrijeti?", čuje se njegov smijeh koji je kao najljepša melodija za mene. Ne znam zašto, ali oduvijek sam voljela njegov smijeh. Prosto bi te natjerao da zaboraviš na sve probleme bez obzira koliko veliki oni bili.
"Ne ludice. Imaju velik izbor aviona i iskusnih padobranaca. Izvešćemo tandem skok."
"Zajedno ćemo skakati?", odmahnuo je glavom. Nadam se da nisam sad ispala glupa.
"Nas dvoje ćemo skakati odvojeno, ali će uz nas biti iskusan padobranac koji će kontrolisati sve. Za slobodni skok bi nam trebala obuka koja bi dugo trajala, a ovako ona traje svega 15-20 minuta.", kimnula sam glavom.
"Izgledaš zaista uzbuđeno zbog ovoga."
"Oduvijek sam htio skakati s padobranom, ali mi se nikada nije ukazaka prilika. Dosta sam čitao o tome kao i o iskustvima drugih ljudi. Zato sada znam sve.", samouvjereno je rekao.
"Neka, neka. Biće nešto na toj listi o čemu ću ja znati sve, a ti nećeš imati pojma ni o čemu, baš kao ja sada.", ponovo se nasmijao.
"Siguran sam u to... Indiana?"
"Ma daj Davide, ne mogu vjerovati da me i dalje zezaš zbog toga.", kroz smijeh sam rekla sjetivši se svog malog blama.
Flashback
"I koji ćemo film gledati?", upitala je Elena donoseći sok i kokice koje su maloprije izvađene iz mikrovalne.
"Umm možda Indianu Jones?",oglasio se David mrdajući mišem po ekranu laptopa.
"Može. Ionako ga nisam nikad gledala, a svi govore kako je film super.", slegnula sam ramenima.
"Ne mogu da vjerujem da ga nikada nisi gledala. Čovječe, oduvijek sam htio biti kao Indiana Jones.", pogledala sam u Davida sa nevjericom.
"Htio si biti žensko?", sada su on i Elena gledali u mene sa istom onom nevjericom.
"Čekaj, ti misliš da je Indiana žensko?", David me upitao sa podsmjehom na šta sam ja samo kimnula glavom.
"Pa zar nije!?", oboje su energično odmahnuli glavom smijući se. Smiju se meni i mom neznanju. Ali... Indiana je muško? Ko bi dao takvo ime muškarcu?
End of flashback
"I dan danas umirem od smijeha kad se sjetim toga i tvoje face."
Pogledala sam ga ispod oka.
"Nego idem ja. Trebam se mentalno pripremiti za sutra i za svaki slučaj se oprostiti sa roditeljima, u slučaju ako sutra poginem.", nasmijao se i uvukao me u svoj zagrljaj.
"Sve će biti uredu.", šapnuo mi je u kosu dok je meni samo jedna misao prolazila kroz glavu; tako dobro miriše.
"Zar baš moramo da idemo do Long Islanda? Nije bilo ništa bliže Manhattanu?", nervozno sklanjam pramen kose koji mi uporno pada preko očiju. Toliko me nervira da sam na korak do toga da uzmem makaze i odsječem ga.
"I pojačaj tu klimu već jednom!"
"Da nisi ti u PMS-u?"
"Ne. Zašto pitaš?"
"Zato što uporno nalaziš nekakve sitnice oko kojih se nerviraš više nego što bi trebala. Na primjer, jutros te čuo čitav komšiluk dok si se derala kako ne možeš pronaći patiku. Sada ti smeta što idemo do Long Islanda, smeta ti temperatura u kolima iako je klima pojačana do maksimuma, smeta ti taj pramen kose, stalno se premještaš na tom jadnom sjedalu. Smiri se. Sve će biti uredu. Danas je skakanje s padobranom jako sigurno."
Lako je njemu. On u svemu pronalazi nešto pozitivno. Jednostavno je takav. Dok ja... Pa moglo bi se reći da je za njega čaša uvijek na pola puna, a za mene na pola prazna. Preostali dio vožnje provodimo bez razgovora s tim što se povremeno začuje David koji pjevuši neku, samo njemu znanu melodiju.
"Tu smo.", iz polusna me trza muški glas i treba mi par sekundi dok shvatim gdje se nalazim. Otvaram oči i ugledam Davida kako otvara moja vrata te nevoljko izlazim iz auta.
Nakon kratkog pješačenja ugledam veliki znak Skydive Long Island. Pa, neka moja noćna mora započne.
Upoznajemo se sa jednim malo starijim, ali vrlo prijatnim čovjekom koji nas provodi do nekog ogromnog prostora i ubrzo kroz stakla mogu vidjeti avionsku pistu kao i jedan omanji avion za kojeg pretpostavljam da je namijenjen nama. Taj čovjek nam drži onu obuku o kojoj je David pričao. Iskreno da kažem, nemam pojma o čemu govori. Samo sam zapamtila da ćemo biti pričvršćeni sa četiri kopče; oko kukova i u predjelu ramena.
"Imate li pitanja?", upitao nas je instruktor nakon nekih dvadesetak minuta. Oh, itetako ih imam.
"Taj tandem skok, koliko je siguran?", započinjem sa onim što me najviše interesuje.
"Prilično, gospođice Johnson. To je najsigurniji oblik padobranstva i nesreće se jako rijetko dešavaju.", mali kamen mi je pao sa srca. Ali samo malecni.
"A šta ako se padobran ne otvori?", sumnjičavo nastavljam svoja pitanja dok David iza mene prevrće očima. Šta? Ako ću već skakati želim znati sve o tome.
"Instruktor koji je sa Vama, u ovom slučaju ja, uvijek uz sebe ima rezervni padobran."
"Mogu li se onesvijestiti tokom skoka?", na ovo pitanje instruktor se malo nasmijao. Mogu se zakleti da je to bio podrugljiv osmijeh!
"To je astronomski mala mogućnost. Tokom pada, Vaše srce ubrzano kuca i količina adrenalina u krvotoku je prevelika da bi se desio gubitak svijesti."
"A...", taman sam htjela još nešto pitati kadabse David ubacio.
"Ash, previše se brineš. Ovaj čovjek je izveo na stotine tandem skokova. Ne bih te doveo u opasnost, zar mi ne vjeruješ?", upitao je nježno gledajući me duboko u oči.
"Vjerujem ti.", rekla sam istinu. Nekako, u dubini duše znam da će sve biti uredu dok je on tu. Čudno, zar ne?
Let avionom je protekao super. Oko nas su kružili oblaci dok smo se kretali uporedo s pticama. Nisam se mogla oduprijeti osjećaju da sam, na neki način, bliže Eleni. Njoj bi se ovo svidjelo. Mada, ovu opremu bi prezirala. Izgleda tako... smiješno? Da, to je prava riječ.
Kada smo se popeli na nekih 4000m visine, zagrlila sam Davida onoliko koliko mi je oprema to dozvoljavala, kao i instruktori za koje smo bili vezani. Bože, kako to čudno zvuči. Vrata aviona su se otvorila i David, zajedno sa svojim instruktorom je skočio. Zatvorila sam oči ne želeći vidjeti šta me čeka.
"Gospođice Johnson, da li ste spremni?", duboko sam udahnula i kimnula glavom. Približili smo se vratima i instruktor je započeo odbrojavanje.
"3,2,1 skači!" , na zadnju riječ skočili smo iz aviona. Počela sam toliko glasno vrištati da sam pomislila da je jadan čovjek iznad mene izgubio sluh. Čini mi se da su me se i ptice uplašile. Osjetila sam nalet hladnijeg vazduha, ali kako je moje uzbuđenje raslo sve sam manje razmišljala o hladnoći. Adrenalin mi je pumpao kroz tijelo i kao da sam mogla čuti krv kako struji mojim venama i srce koje je nenormalno udaralo. Osjećala sam se tako moćno dok smo ogromnom brzinom jurili prema tlu. U tom trenutku mi se činilo da mogu uraditi sve što poželim. Nakon možda jedne minute, instruktor je povukao ono čudo za otvaranje padobrana i u meni se ponovo počela stvarati panika. Ali, na moje veliko olakšanje, padobran se nakon nekoliko sekundi otvorio. Sve je postalo tako mirnije. Dok je gospodin Jefferson vješto upravljao padobranom usporeno smo se spuštali prema tlu. Adrenalin se smanjivao, ali sam zato mogla osjetiti nešto nalik blaženstvu. Vidjela sam krajolik kroz ptičiju perspektivu. Čovječe, mora da im je užasno zanimljivo prolaziti kroz ovo svaki dan. Posmatrala sam prelijepi Long Island ispod sebe. I ne znam na šta se mislilo u onom filmu, ali ja sam se upravo sada osjećala kao da sam tri metra iznad neba. Još nekih petnaest minuta sam mogla uživati u predivnom prizoru prije nego što smo se spustili na tlo gdje nas je čekao David. Odmah nakon oslobađanja od padobrana potrčala sam mu u zagrljaj. Čvrsto je omotao svoje snažne ruke oko mog sićušnog tijela.
"Nije li bilo super?", tiho me upitao dok sam ja samo kimnula glavom.
"Hajde reci mi. Reci, reci!", uporno sam ponavljala Davidu koji je držao Eleninu knjižicu u ruci provocirajući me. Nakon što smo se vratili sa Long Islanda ponaša se hiperaktivno.
Skače po kući ne želeći mi reći šta je sledeće na listi.
"Davide daj kaži već jednom! Kidaš mi živce!", isfrustrirano sam rekla sjedajući na kauč. Ubrzo se pored mene smjestio i David.
"Uredu, ali pod jedn im uslovom. ", pogledao me sa nekakvim sjajem u očima.
"Kojim?"
Približio mi se i mogla sam osjetiti njegov dah na svome vratu.
Trnci su mi prošli tijelom.
"Poljubi me Ash.", šapnuo mi je.
Author's note
Eto ga i treći dio. Izvinite što ste ovoliko čekali, ali nisam imala volje pisati zbog ovih vrućina. Ovaj nastavak je duži, ima oko 1434 riječi bez ovog dijela. Šta mislite o Ashley i Davidu, ali i uopšteno o priči?
Jako mi značo vaše mišljenje.
Read, vote, comment?
Ly ♡♡♡
