Kroz glavu mi je odmah proletilo kako se i onaj momak sa kojim je Ash otišla zove Justin. Ali nisam valjda toliki baksuz da se ispostavi da je to zapravo ista osoba.
Sačekao sam par minuta da mi Jolene pošalje njegov profil i čim sam začuo zvuk na laptopu koji je označavao novu poruku, požurio sam vidjeti da li su moje sumnje istinite.
Ime, prezime, datum i mjesto rođenja, koju školu je završio, šta je radio prije FBI, koje slučajeve je riješio do sada, visina, težina... Sve je tu. Kao i njegova slika.
To je on.
Zatvorio sam oči i duboko udahnuo. Zašto se meni ovo događa? Prokleti agent iz FBI koji ima zadatak da me uhvati je u istom hotelu u kojem sam ja i sprijateljio se sa osobom koju volim?
Ako neko treba priču za meksičku sapunicu, eto je.
Jedino što mi preostaje jeste ubiti ga, kako je šef i rekao. Ali siguran sam da bi to privuklo Ashley'nu pažnju. Znam je bolje nego bilo ko. Bilo bi savršeno kada bih mogao sačekati naš polazak u Novi Sad da ga se riješim, ali pošiljka treba stići prekosutra i siguran sam da će se Justin tu umiješati.
Sve je tako zamršeno i čini mi se da nema izlaza. Ali ipak sam ja u prednosti. On čak ni ne zna da je onaj koga traži doslovno preko puta njega. Ono što je jedino sigurno je da ga se moram riješiti prije nego što to sazna.
Ashley's P.O.V.
"Imate li knjigu Romeo i Julia na engleskom?"
Prodavačica klimne glavom i ode prema policama pronaći knjigu.
Justin je pristao odvesti me u knjižaru nakon doručka koji je bio i više nego ukusan.
Neću pričati o tome kako me je cijelim putem zezao jer uzimam Romea i Juliu. Izgleda da ni on nije u tom fazonu.
Niska, crnokosa i veoma ljubazna djevojka se uskoro vrati sa velikom knjigom u ruci.
Jao Elena kud mene baš nađe da čitam to sranje?
Platim joj i izađemo iz knjižare.
"Zar ćeš zaista to čitati?"
"Moram."
"Znaš da se ništa ne mora osim umrijeti?"
Nasmijem se na ovo.
"A i ko te tjera ta čitaš taj kliše?"
Nakašljem se jer mislim kako bi bilo glupo da mu kažem za Before I die. Prekratko ga poznajem da bih mu rekla nešto tako značajno za mene.
"I nije tako jednostavno kako se čini. Možda ti kažem jednom."
"Uredu. Ako ti tako kažeš."
Kod Justina mi se sviđa to što kad mu kažeš da nešto ne želiš on to poštuje i ne vraća se više na to. Jednostavno gleda svoja posla.
"Nego, ja ne znam ništa o tebi. Na primjer gdje radiš? Znam da si rekao da si se preselio u New York zbog posla."
Malo se namršti ali to ubrzo prekrije dobro poznatim osmijehom.
"Radim u jednoj firmi. Dosadan kancelarijski posao. Šta ti planiraš?"
"Pa nakon što se završi ova godina odmora planiram upisati pravni fakultet po želji mojih roditelja."
"Znaš nije bitno šta tvoji roditelji žele nego šta ti želiš. Ipak ćeš ti taj posao raditi cijeli život."
"Znam. Ali problem je što sam jako neodlučna. Jednog trenutka bih htjela biti modna dizajnerka, a sledećeg novinarka. I tako u krug."
"Imaš gotovo čitavu godinu pred sobom da se odlučiš. Zanemari tuđe želje."
Klimnem glavom.
"Znaš, ti bi mogao biti psihijatar.", zaključim nakon svega, a on se glasno nasmije.
"Molim?", upita kroz osmijeh.
"Dobar si sa ljudima, imaš dobre savjete. Znaš saslušati nekoga bez osuđivanja."
