Opsjednut

1. dio

Zdravo! Ja sam Jane, još jedna dvadesetogodišnja cura na ovoj planeti koja, nažalost, nije nimalo drugačija od ostalih.

Da se malo predstavim, ne kao da imam što i predstavljati zapravo.

Nisam nimalo zanimljiva osoba, barem kako drugi ljudi kažu.

Što ja mislim o sebi?
Mislim da nekada mogu biti stvarno zabavna osoba, nisam nekakvo gundžalo koje stalno prigovara, ali nisam niti nekakva flegma osoba koju briga za cijeli svijet. Sve ima svoje granice, a ja mislim da svoje poznajem.

Što drugi misle o meni?
E to ne bih znala reći, zapravo, možda neke stvari i bi.

Misle da sam obična konobarica koja radi u najpoznatijem kafiću u gradu samo kako bi pridobila malo pažnje, ili kako bih privukla pažnju nekom bogatunčiću, ali varaju se.

I to gadno.

Da krenem od početka. Sve je bilo divno i krasno do prije četiri godine.
Imala sam najboljeg tatu na svijetu, zdravu mamu punu života i presretnu sestru. Sve sam to imala, ali više nemam.

Moj tata je umro prije četiri godine nakon teške bitke s rakom pluća. Ne, nikada nije niti zapalio cigaretu, nego ga je genetski naslijedio.

Od tada više nista nije isto.

Mama je obolila, ima velike probleme sa srcem, više nije ona stara. Više nema onaj sjaj u očima kao što je nekada znala imati.

Imam i tri godine mlađu sestru, Carrie koja uskoro postaje punoljetna i želi to proslaviti sa svim svojim prijateljima, ali ja joj to nažalost ne mogu priuštiti.

Već dvije godine radim u kafiću. Radim sve, od limunade koja je većini gostiju ovdje najdraža, do čišćenja, pranja i posluživanja gostiju.

Apsolutno sve.

Plaća koju dobivam nije malena, ali nije niti bog zna što velika pošto jedino ja radim u mojoj obitelji.

Treba mi dosta novaca samo za mamine lijekove, koji i nisu tako jeftini.
Carrie stalno zahtjeva novu odjeću, i obuću a ja svakodnevni prijevoz autobusom do radnoga mjesta plus hrana i računi. Nije lagano.

"Hej Jane, ajde probudi se. Zakasniti ćeš na posao." rekla je mama tihim glasom mrdajući mi rame rukom.

"Mhmmm.." promrmljala sam te se okrenula na drugu stranu.

"Hajde Jane, ne možemo si priuštiti da ostaneš bez posla, molim te."

Otvorila sam oči te potvrdno kimnula glavom mami kao znak da sam budna i da može izaći.

"Spremi se pa dođi na doručak." rekla je, poljubila mi čelo te izišla i zatvorila vrata za sobom.

Još jedan naporni, dosadni dan je ispred mene.

Protegnula sam se, sklonila pokrivač sa sebe te sjela na kraj kreveta i stavila šlape na noge.

Uvijek kad se probudim, zurim barem nekoliko minuta u jednu točku, jesam li jedina? Najvjerojatnije ne.

Otvorila sam ormar te izvukla svoje crne skinny traperice i bijelu službenu majicu, koju je šefica svima dala napraviti po mjeri.

Nakon što sam se obukla, otišla sam u kupaonicu oprati zube, umiti se i zavezati kosu u visoki rep koji je obavezan tamo gdje radim.
Zašto? Nemam pojma, higijena valjda.

Čim sam se spremila, stavila sam mobitel i punjač u svoju staru torbu i krenula prema kuhinji.

Imamo jako maleni stan, ali je dovoljno velik za nas tri. Nikad se nisam žalila, uvijek ću se truditi da svojoj obitelji pružim svoj maksimum, koliko god mogu.

"Dobro jutro." rekla sam te sjela na svoje mjesto za stolom. Kao i u svakoj obitelji, svatko ima svoje mjesto.

"Napravi si sendvič pa kreni da ne zakasniš na autobus." upozorila me mama, kao da ja to ne znam i sama.

Čim sam pojela, poljubila sam i mamu i sestru u obraz i krenula prema autobusnoj stanici.

Čim sam otvorila vrata osjetila sam svježi zrak kako udara moje lice.

Početak je petog mjeseca, ali pošto vani pada kiša i nije tako ugodno i toplo.

Otvorila sam svoj kišobran i sigurnim korakom krenula šetati izbjegavajući veće lokve na nogostupu kako se ne bih smočila.

Još mi samo treba da se razbolim.

Hodala sam nekih pet minuta dok nisam čula neki bijesni auto kako ide prema mome smijeru, i pogodite što?

Tamo se naravno morala nalaziti velika lokva, u koju je kreten naravno morao ući i pošpricati me od glave do pete.

Može li ovaj dan krenuti gore?!

Bacila sam pogled prema svojoj odjeći, hvala Bogu nosim crne traperice i crnu jaknu, inače bi sve bilo jako vidljivo.

Prešla sam rukom preko mokre odjeće, ali kao da to može pomoći.

Sve ovo sranje me omelo, zaboravila sam da zapravo moram stići na bus.

Počela sam trčati koliko me noge nose dok nisam vidjela moj autobus kako već stoji na stanici te pomalo kreće.

Ma, odlično!

"Čekajte! Stanite!" izderala sam se mašući rukama kako bi me vozač vidio.

I je, vidio me je te mi je otvorio vrata na čemu sam se zahvalila.

Sjela sam na svoje uobičajeno mjesto, koje čudno ali nikada nije zauzeto.

Nakon petnaest minuta vožnje, stigla sam na odredište i sišla s autobusa, još mi pet minuta hoda fali do kafića.

Bacila sam pogled na sat i vidjela da zapravo imam još samo tri minute do početka smjene.

7:57. Ništa od hodanja. Trčala sam koliko sam brzo mogla i stigla točno u 8:00.

"Bravo, uspjela si." rekla je Anne, moja šefica.

Ona je duša od žene, kao moja druga majka.
Niska je, starija gospođa sijede kose i lica punog bora.

"Dušo, možeš li molim te poslužiti onaj stol tamo u kutu, Christian je zauzet." upitala me je.

"Naravno." rekla sam, zavezala bijelu pregaču oko struka, uzela bijeli, maleni blokić za pisanje, svoju najdražu kemijsku olovku i krenula prema stolu.

"Dobro jutro, ja sam Jane. Čime vas mogu poslužiti?"

______________________________________
_________________
VOTE?
KOMENTAR?

Evo ga, prvi dio najnovije priče.
Stvarni bih željela znati što mislite o svemu do sada pa ako bi mogli ostaviti komentar o svojim dojmovima do sada,puno bi mi značilo.

Puno pusa! ❤