Opsjednut

13. dio

"Tata!" povikao je dječak, crne kose, svijetlih očiju i preslatkog osmijeha. Osmijeha koji me tako podsjećao na nekoga, kao da ga vidim svaki dan.

Počeo je trčati prema nama, visoka žena je stajala uz njega.

"Tata, dođi!" povikao je opet, približavaju se nama.
Pogledala sam iza nas, nije bilo nikoga. Svakim trenom se sve više i više približavao.

Stao je točno ispred nas, uzeo je ruku mog tate u svoju, te ga krenuo vući za sobom.

"Dođi tata, idemo se igrati u pijesku." rekao je te ga nastavio gurati iza sebe, gledajući naprijed gdje hoda.
Možda je malo stariji od mene, možda ima 7 godina. Ja imam 5.

"Tata, kamo idemo?" upitala sam zbunjeno, gledajući kako ga dječak vuče sve dalje i dalje od mene.
"Ne ostavljaj me, tata!" uzviknula sam glasnije, bio mi je sve dalje.

"Jane, ostani tu." rekao je i krenuo za misterioznim dječakom koji je mog tatu nazvao svojim tatom.

Moj tata ima samo moju sestru, i mene. Ja nemam brata.

***

Iz sna me trgnula budilica. Kakav čudan san. Zatvorila sam oči prisjećajući ga se ponovno.

Ponovno se oglasila budilica, te mi je srce počelo luđački lupati. Svaki puta me preplaši.
Pružila sam ruku prema budilici kako bih ju ugasila, kada sam ugledala koliko je sati.

4:46.

Kasnim!

Kasnim, i to jako. Već sam trebala biti na poslu!!

Brzo sam skočila s kreveta, obukla crnu usku haljinu do malo iznad koljena, koja je savršeno istaknula moju liniju, i moje obline. Na noge sam stavila bež sandale. Na brzaka sam počešljala kosu i istrčala iz kuće.

Čim sam zatvorila vrata, ispred kuće mi je stajao crni automobil, isti onaj kojim sam se jučer dovezla kući.

Koji vrag?

Počela sam se približavati autu, ali i dalje nisam bila sigurna tko je unutra. Sva stakla automobila su zatamljena što mi onemogućava da vidim unutra.

Prozor na suvozačevoj strani se počeo spuštati dok sam se ja sve više približavala.

Koža mi se naježila, tek sama sada primijetila da nisam uzela jaknu. Rano je, i vani baš nije tako ugodna temperatura.

"Kasniš." iz razmišljanja me prekinuo poznati glas.
Pogledala sam prema prozoru i ugledala svog šefa.

Stala sam u šoku, vjerojatno mi je i vilica već bila na podu. Sama njegova pojava ledi krv u žilama, pogotovo kad me pogleda ljutito, onako autoritetno.

"Hoćeš li i dalje tu stajati, ili ćeš ući u auto?" upitao je, opet me prekidajući u mislima. Trebala bih prestati s time.

Kimnula sam glavom, brzo otvorila vrata i sjela na sjedalo.

"Stvarno mi je žao, stvarno je! Nisam mislila da će mi se ovo dogoditi. Molim vas oprostite..." počela sam se ispričavati, gledajući u svoje prste koji su se nervozno igrali jedan s drugim.

"Jane." prekinuo me opet.
"Mislim da smo imali dogovor. Dogovor je bio da nema kašnjenja, ništa drugo od tebe nisam tražio. Ne toleriram to." rekao je strogo poslovnim glasom gledajući ispred sebe.

Još uvijek smo bili na cesti ispred moje kuće, auto je bio ugašen i bilo je dosta mirno.
Ipak je pet sati ujutro, što drugo očekivati nego mirne ulice?

Pogledala sam ga, ne znajući što reći. Stvarno nema opravdanja za moje kašnjenje. Kako da mu kažem da kasnim jer sam zaspala?

"Znam, i stvarno mi je žao. Neće se ponoviti." rekla sam i na kratko ga još jednom pogledala.
Izdahnuo je i okrenuo glavu prema meni.

"Još sam te nešto tražio."

"Što?"  zbunjena sam.

Nasmijao se lagano, upalio auto te smo u tišini krenuli prema našem radnom mjestu, barem sam ja tako mislila.

***

"Što radimo ovdje?" parkirao je ispred skupocjenog restorana u jednom jako otmjenom kvartu.

"Ne misliš li da je malo prerano za ići na posao? 6 je sati." rekao je te mi otvorio suvozačeva vrata nakon što je on prvi izašao.

"Ne mislim da sam to zaslužila. Zakasnila sam na posao, a i nisam primjereno obuč..."
primio me za ruku i odveo do ulaza.

"Dobro jutro i dobrodošli." rekao je konobar na samome ulazu, prateći nas do našeg stola.
Bili smo sami u restoranu, to se dalo primjetiti.

"Nema nikoga." tiho sam prokomentirala za sebe, ali očito me čuo.

"Inače, restoran se ne otvara prije devet sati ujutro, ali sam napravio iznimku." rekao je izvlačeći stolicu prema sebi kako bih ja sjela.
Zahvalila sam se, te je on sjeo preko puta mene.
Hrana nam je ubrzo bila poslužena.

Ne razumijem čemu sve ovo.

"Stvarno vam se ispričavam za ono jutros." rekla sam i pogledala u tanjur na kome su se nalazile tipične stvari koje ljudi jedu za doručak.

"Dogovor je bio da mi se ne obraćaš sa vi dok nismao na poslu." rekao je i naslonio vilicu na rub tanjura.

"Znam, oprostite." rekla sam te me ponovno pogledao.
"Oprosti." ispravila sam se, na što se ono malo, skoro neprimjetno, nasmijao.

Malo je reći da ovo uopće nisam očekivala. Cole Freeman, bezosjećajni kreten zapravo i nije tako loš. Za sada se ponaša kao pravi gentleman, i nije ljut!!

Zvuči nemoguće.

"Jane, od sad je tvoje radno vrijeme kada se dogovorimo. Možda to ne pokazujem često, ali zahvalan sam ti." rekao je te mu se mali smiješak pojavio u uglu usana.

Ovo je neki sasvim novi Cole Freeman. Što se dogodilo onome od prije nekidan?

"Uistinu nije potrebno, znam da svako jutro pijete limunadu, mislim ipak mi je to i posao." rekla sam i stavila zalogaj u usta.

Pojeli smo i dvadeset minuta prije osam napustili restoran.

"Još jednom hvala na svemu." rekla sam te smo put do tvrtke proveli u tišini.

Kako smo ulazili kroz ogromna vrata tvrtke, nisam mogla ne razmišljati o snu kojega sam imala noćas. Znam da je to ipak san, ali nešto u vezi njega mi nije davalo mira. Taj dječak je izgledao tako poznato, imao je tako poznati osmjeh, kao da sam ga viđala već puno puta.

Hodala sam razmišljajući o tome dok se nisam zabila u nešto visoko i tvrdo.
Polaganim i pažljivim korakom sam se odmaknula od toga nečega i pogledala gore.

Mark, opet.

"Oprostite." rekla sam i dalje ga gledajući, sa strahom tako očitim na mome licu.

"Ma daj, Jade. Nemaš frke." rekao je i nasmijao se.

"Jane." ispravila sam ga.

Od kada je Mark ljubazan prema meni?

Može li ovaj dan biti išta čudniji?

______________________________________

Vote?

Komentar?

Ljubim vas! ❤