Opsjednut

2. dio

"Dušo, možeš li molim te poslužiti onaj stol tamo u kutu, Christian je zauzet." upitala me je.

"Naravno." rekla sam, zavezala bijelu pregaču oko struka, uzela bijeli, maleni blokić za pisanje, svoju najdražu kemijsku olovku i krenula prema stolu.

"Dobro jutro, ja sam Jane. Čime vas mogu poslužiti?"

Cole's POV

"Gospodine Freeman!" čuo sam kako netko doziva moje ime iza mene.

"Gospodine Freeman!" još jednom, ali sada malo glasnije.
Nisam se htio okretati, samo sam stao i čekao da dođe tko god me treba.
Ovi ljudi su beskorisni, ne shvaćaju da je vrijeme novac. Ako gubim vrijeme, gubim novac.

Škljocanje visokih potpetica bivalo je sve bliže, i bliže.

"Gospodine Freeman, ostavili ste mobitel na stolu." rekla je uspuhano moja glavna tajnica, kako god se zove, ne zamaram se pamćenjem imena. Ljudi dolaze, i odlaze iz tvoga života, gdje bih ja bio kada bih svima pamtio imena?

Uzeo sam mobitel iz njenih ruku i nastavio hodati.
Hodao sam hodnikom do očevog ureda, ali mi se usput priključio moj tjelohranitelji, uz to i jako dobar poznanik.

Ne, nemam prijatelje niti ih želim imati. Jedini prijatelj kojeg imam je Mark koje je uz mene od kada smo se rodili, i nitko više.

Prijatelji su bespotrebni, samo gledaju kako će uzeti ono što im treba i zauvijek nestati. Ne puštam ljude u svoj život samo tako.

"Cole." rekao je u znaku pozdrava, potvrdno sam kimnula glavom i zakopčao gumb na sredini svoga sakoa.

"Tajnica je napokon stigla." nadodao je te smo nastavili hodati ka očevom uredu.

Ispred ureda se nalazio pult gdje je sjedila mlada, plastična barbika sa, očigledno, većim usnama nego mozgom.

"Dobro jutro gospodine Cole!" rekla je piskutavim glasom, nakon čega sam samo podigao ruku, a Fred, tjelohranitelj ujedno i najbolji prijatelj moga oca, znao je što napraviti.

Otpuštena je.

Nitko me ne zove Cole osim mojih roditelja i Marka, nitko. Tako će i ostati.

Otvorio sam vrata očevog ureda i sjeo na stolicu nasuprot njega.

"Ja sam gotov za sada, sutra ću ti dostaviti svu potrebnu dokumentaciju u vezi projekta sa naftovodima." rekao sam te se ustao.

"Oh da, barbika je otpuštena." nadodao sam, vidio da je kimnuo glavom te sam potom izašao. Moj otac poštuje moje odluke, jednako kao što i ja poštujem njegove.

"Frede, imaš li sada nekog posla?" upitao sam u nadi da odemo na piće. Zbog posla nisam u mogućnosti često izlaziti pa koristim sve rijetke prilike.

"Nemam, gospodine." rekao je, kimnuo sam glavom te smo krenuli prema privatnom dizalu kojeg koristimo samo otac i ja.

Inače, ja sam Cole Freeman, dvadesetrogodišnji sin najbogatijeg i najuglednijeg čovjeka u New Yorku, budući naslijednik kompanije Amel. Tvrtka Amel je najveća tvrtka koja se bavi naftom i rudarstvom u Sjedinjenim američkim državama.
Nisam tako prijateljski nastrojen, teška osoba za komunikaciju a još teža za sklapanje poslova. Veliki sam perfekcionist zbog čega me mnogi ne podnose.

Nakon dugominutne vožnje, napokon smo stigli do malenog ali jednog od najpoznatijih kafića u zapadnom New Yorku. Bio sam ovdje par puta, ali prije puno godina.

"Čuo sam da ovdje rade najbolju limunadu, a znam koliko ju volite." rekao je Fred te mi otvorio vrata mojeg najnovijeg matt crnog Range Rovera.
On mi nije samo dobar poznanik i tjelohranitelji, već i vozač te osoba od povjerenja i savjetnik kada je to potrebno.

Otvorio je vrata te smo ušli i pronašli prazno mjesto u kutu kafića.

"Gdje je dovraga više ta konobarica?" promrmljao sam tiho, ali dosta da me Fred čuje.

Podigao je ruku kao znak da konobar dođe nakon čega sam vidio curu sa bijelom pregačom i blokom za pisanje kako hoda prema nama.

Napokon.

"Dobro jutro, ja sam Jane. Čime vas mogu poslužiti?" rekla je začuđujuće umirujućim glasom, inače su konobarice nervozne glupače koje čim vidiš postaneš živčan, ali ne i ona.

"Jednu kavu sa toplim mlijekom." rekao je Fred, zapisala je i pogledala u mene. Barem mislim da je pogledala u mene, nastala je tišina, imao sam važnijeg posla dogovarajući idući sastanak sa poslovnim partnerima.

"Gospodin će limunadu." naručio je umjesto mene, zapisala je te otišla.

Jane's POV

Uštogljeni, razmaženi mamin sinčić ne zna niti naručiti za sebe.
Bože kako mrzim takve ljude, misle da su vladari svijeta samo zbog toga što imaju novac.

Napravila sam kavu sa toplim mlijekom koju je naručio onaj dragi gospodin, i limunadu za razmaženog ali tako sexy bogatunčića.

Plave oči, plava kosa, one crte lica za kojima sve cure sline, izražena donja čeljust.
Sada recite da nitko ne slini, pre zgodan je, ali bahat a to je ogromni minus.

Što ja uopće njega i promatram? Kao da će ikada pogledati u nekoga "niže klase" kao što sam ja. Iskreno, i nije me briga.

Stavila sam piće na tacnu i došla do njihovog stola gdje sam ju odložila i poslužila naručeno.

"Kava za vas..." uzela sam ju i stavila ispred starijeg gospodina koji je možda bio u ranim četrdesetima, "i limunada za vas." nadodala sam stavljajući čašu ispred bogatunčića.

"Uživajte." rekla sam te otišla poslužiti druge goste.

Ne mogu prestati gledati u njihovom smjeru, nešto u vezi njih me užasno zanima a niti sama ne znam zašto.
Kao da sam tog dečka več negdje vidjela, ne znam.

Nakon nekog vremena oboje su se uputili prema meni, bogatunčić vadeći novčanik i davajući mi novčanicu od $100 te se samo okrenuo i otišao.

Koji vrag?

Račun je iznosio samo $8.
Brzo sam izvadila kusur iz kase te potrčala za njima.

"Gospodine!" izderala sam se mašući novcima po zraku, ali me očito nisu čuli.

"Gospodine!" izderala sam se ponovno, nisam točno sigurna kojeg od njih dvoje zovem. Više bih htjela da me primjeti ovaj stariji, nego mamin sinčić.

Uzaludno moje vrištanje, ušli su u skupocjeni automobil i krenulo sa parkirališta prema cesti.

Odlično, kako ću im sada vratit tih $92?

________________________________________
___________________________
VOTE?
KOMENTAR?

Nadam se da vam se sviđa do sada, hvala vam što glasate, komentirate i čitate.

Dodajte priču i svoju knjižnicu kako bi vam dolazile obavijesti kada objavim novi nastavak. :)

Što mislite o cover-u priče?

Puno pusa! ❤