Opsjednut

8. dio

Evo me, po drugi puta danas idem na posao. Ja ne znam što je on zapravo mislio. Dao mi je troduplo veću plaću nego što sam imala u kafiću u kojem sam do nedavno radila, ali sada moram svoj cijeli dan posvetiti njemu? Stvarno je to dobro smislio.

Sjedim u istom autobusu drugi puta danas, već je postao moja svakodnevnica. Uvijek ista lica, uvijek iste priče, uvijek jedno te isti tračevi. Ljudi stvarno nemaju život, pa svoje noseve guraju u tuđe. To je nešto što nikada neću razumjeti, a kamo li početi raditi.

Da ne govorim o ovim "dragim" bakama u autobusu. Morala sam taj epitet staviti pod navodnike, nema tu ništa drago u vezi s njima. Samo snimaju gdje će sjest, kako će te potjerati s mjesta na kojem sjediš, i gledaju koja će brže prokomentirati da su današnji mladi neodgojeni.

Kao što rekoh, uvijek ista priča.

Ustala sam se sa sjedala i krenula prema vratima, izišla sam iz autobusa i krenula poznatim putem do tako mi poznate tvrtke.

Bože pomozi mi da preživim.

Čim sam došla ispred vrata, ona su se automatski otvorila te sam odmah krenula prema dizalima. Ovaj puta sam pazila i zapravo čitala upute kako ne bih još nešto krivo napravila.

Na tumaču zgrade vidjela sam da su glavni uredi na četvrtom katu, čim sam ušla u dizalo pritisnula sam tipku na kojoj piše broj četiri te brzo nakon osjetila pritisak što znači da se dizalo pokrenulo. Nedugo nakon, vrata su se otvorila a ja sam krenula prema slavnoj kancelariji.

Sada sam zapravo skužila da ja uopće ne znam kako se šef zove.
Hodajući tako, čula sam glas iza sebe. Okrenula sam se i ugledala djevojku koja radi na recepciji, ista ona koja mi je jučer ljubazno pokazala vrata krive kancelarije, ali dobro, nije ona kriva.

Okrenula sam se i pogledala u nju.

"Oprosti..." rekla je približavajući mi se.
"...ne možeš tamo." rekla je te stala ispred mene.

"Ali, ja radim ovdje." rekla sam zbunjeno.
"Zapravo ne radim baš ovdje, nego radim za gospodina..." stala sam, kvragu kako li se zove?

"Radiš za gospodina Freemana?" a znači tako se preziva.

"Da..." rekla sam tiho.

"A što točno?" upitala je kada se čulo zvono i otvaranje vrata dizala, srednjeg dizala.

"Dobro jutro gospodine Freeman." rekla je cura... kojoj također ne znam ime. Tipično.

Nije niti kimnuo glavom, hodao je sa ozbiljnim izrazom lica prema meni. Uhvatio me za nadlakticu i pokazao mi put ka njegovom uredu. Ušli smo unutra, te je svoju aktovku stavio na stol i sjeo na svoju ogromnu, crnu, kožnu uredsku stolicu.

Malo je reći da se osjećam kao da uopće ne pripadam ovdje, a uz to se nalazim u uredu sa vjerojatno najgorim šefom na svijetu, nasamo.

"Ovaj... p-postoji li problem?" promucala sam nesugurni.
Nije me niti pogledao, samo je pokazao rukom prema stolici.

"Sjedni."

Učinila sam što je i rekao, sjela sam i pogledala u pod.

"Kako se ono zoveš?" upitao je te sam podigla pogled prema njemu. Na kratko smo gledali jedno u drugo dok nisam izustila svoje ime.

"Jane." rekla sam pomalo nesigurno.

"Jesi li sigurna?" upitao me, na što sam ostala začuđena gledajući ga zbunjeno.

"Jesi li sigurna da se tako zoveš? Nisi zvučala sigurni." rekao je i dalje strogo poslovnim tonom, ne da očekujem nešto drugo.

"Sigurna sam." rekla sam i pogled spustila ka svojim prstima koji su se nervozno ispreplitali.

"Ovako, da ukratko objasnim kako će ovo funkcionirati. Radiš svaki dan bez obzira na blagdane, subote ili nedjelje. Svoju plaću već znaš. Kao što sam rekao i jučer, ne toleriram kašnjenja. Jedno jedino kašnjenje i letiš, jasno?" rekao je strogo gledajući me u oči. Progutala sam knedlu u grlu i brzo kimnula glavom.

"Usto, meni ne treba razlog da nekoga otpustim. Jedan krivi pogled i osoba koja je radila za mene, više ne radi. Jasno?" jos jednom sam potvrdno kimnula glavom bojeći se uopće i izustiti nešto.

"Dobro." rekao je te me opet pogledao. Vidjela sam kako na momente izgleda kao da se osjeća neugodno, oči mu se smekštaju gledajući moje, te se ponovno vrate na normalno.

Sjedila sam tamo još neko vrijeme dok je on nešto pisao, podigao je pogled s papira na mene.

"No? Možeš ići. Tajnica će ti pokazati gdje je kuhinja." rekao je grubo i spustio pogled natrag na papir.

"Ah...da. Oprostite." reka sam tiho i izišla iz tog ureda, kojeg po novom nazivam paklom.

"Tajnica će ti pokazati gdje je kuhinja." imitirala sam njegov glas čim sam zatvorila vrata iza sebe.

"Kreten." rekla sam malo glasnije, cura koja mi se maloprije obratila gledala me sa očima punim žaljenja.

"Prvi dan hah?" rekla je te se osmjehnula lagano.

"Da, tek prvi dan." odgovorila sam i uzvratila smiješak.

"Ja sam Maria." rekla je pružajući mi ruku.

"Jane." rekla sam i stavila svoju ruku u njenu.

"Onda, koja je tvoja uloga ovdje?"

"Limunada." rekla sam jednostavno, pogledala je u mene i podigla jednu obrvu.

"Limunada? Ti njemu radiš limunadu? Stvarno oprosti što ti ovo moram reći, ali ne znam koliko ćeš dugo održati ovaj posao."

"Kako to misliš? Zašto?" ne razumijem, što bi to sada trebalo značiti?

"Draga, tko god se javio da radi taj posao, isti dan je dobio otkaz." rekla je.

"Ali, ja se nisam javila za ovaj posao." rekla sam spuštajući još jednom pogled ka svojim nemirnim prstima. Ovako nervozna nisam bila već jako, jako dugo.

"Hoćeš reći da ti je on ponudio posao?" upitala me širom otvorenih očiju, šok očigledan na njenom licu.

"Da, ponudio mi je posao i ja sam prihvatila."

"Cole Freeman je nekome ponudio posao? To se još nikada nije dogodilo. Mora da si u nečemu jako posebna, ili je tvoja limunada jednostavno savršenstvo." rekla je i dalje začuđeno.

______________________________________

Evogaaac!
Vote? Komentar?

60 votes i nastavljam! 😁

Stvarno bi mi jako puno značilo.
Ja bih se još jednom htjela zahvalit svima vama koji čitate i koji niste zaboravili na ovu priču.
Puno mi znači što i dalje čitate.
Samo da znate, obožavam čitati vaše komentare, hvala vam na svemu!!!

Puno pusaa!! ❤