Opsjednut

9. dio

"Dođi, pokazat ću ti put do naše kuhinje. Inače ju koristimo mi tajnice, radimo kave sebi i šefovima i njihovim klijentima kada su na sastancima." rekla je vodeći me do kuhinje.

Osjećala sam se kao da me vodi kroz labirint, skreni simo, skreni tamo, lijevo i desno pa malo ravno.
Jedan riječ-komplicirano.

"Nego, kako ti se čine šefovi?" upitala me i skrenula pogled ka meni.

"Jesi li oni uvijek ovakve budale?" Čim sam to izustila ona je brzo stavila svoju ruku preko mojih usta.

"Šššš!!" prošaptala je. "Jesi li ti normalna? Čut će te jedan od njih i letiš, a nisi još ni počela raditi." rekla je i maknula ruku sa mojih usta.

"Ne, ali ozbiljno, jesu li oni uvijek ovakvi?" pitala sam, ovaj put tiho.

Potvrdno je kimnula glavom te otvorila bijela vrata pred kojima smo se nalazile.

"Ovo je tvoje novo radno mjesto." rekla je sa smiješkom. Nije zvučala kao da me ismijava.

Sviđa mi se Maria, nije kao ostale tajnice u ovoj firmi, ona je više down to earth cura.

"Hvala što si mi pokazala gdje se nalazi, ali mislim da ćeš mi morati pokazati još par puta."

Obje smo se nasmijale dok je ona sebi radila kavu.

"Znam kako ti je, ja sam ju jedva našla kad sam tek počela raditi, samo meni nitko nije ništa pokazao. Sve sam morala sama. Hvala Bogu pa ti imaš mene." rekla je na što smo se opet nasmijale.

Pogledom sam tražila hladnjak, mjesto gdje bi se u pravilu trebao nalaziti limun. Kad sam ga ugledala krenula sam prema njemu.

"Ako tražiš limun, nije unutra." rekla je miješajuć svoju kavu.

"Nego gdje je?" ako nije unutra lako se može pokvariti.

"Ja mislim da ga čak niti nemamo, ako želiš nazvat ću lika koji nam nabavlja stvari pa ću mu reći da donese par komada"

"Ma ne ne, nije potrebno. Idem sama po limun. Molim te izvuci me nekako ako skuži da me nema." rekla sam gledajući u nju.

"Ma bez brige, nema šanse da skuži da te nema."

Pokazala mi je put natrag, uzela sam svoju torbu i jaknu te trkom krenula van prema najbližem supermarketu.
Peti je mjesec, kiša i danas pada kao nenormalna. Koliko volim proljeće, toliko ga i mrzim.
Ugledala sam trgovinu, doslovno utrčala unutra i kupila dva pakiranja limuna, platila sam i trkom izišla.

Ako skuži da me nema, naje*ala sam i to bez sumnje.
Ušla sam u dizalo, pritisnula tipku i nemirno tapkala nogom o pod.

"Kako to misliš izišla? Gdje? Ja sam striktno rekao da nema napuštanja radnog mjesta, a ona...."

Čula sam kako se muški glas dere sa druge strane vrata od dizala. Čim je dizalo stalo, čuo se onaj poznati ding i vrata su se otvorila.
Ispred mene se nalazio nitko drugi nego gospodin Cole Freeman sa vjerojatno najbjesnijim izrazom lica kojeg sam ikad vidjela.

"Opros..." htjela sam se ispričati ali me prekinuo u pola riječi.

"Nisam li rekao da ne napuštaš radno mjesto? Nisam li rekao jedna jedina greška i letiš?" izderao se na mene, njegovo bijesno lice možda deset centimetara od mojeg.

"Oprostite stvarno, nije bilo limuna i išla sam kupiti nov..." podigla sam vrećice s limunom ispred njega kako bih mu pokazala da nisam bezveze otišla s radnog mjesta, ali me opet prekinuo.

"Ne zanima me, imaš točno 10 minuta da napraviš ono što si trebala napraviti još prije pola sata." rekao je malo tišim tonom, ali i dalje preglasnim.

Puna panike, kimnula sam glavom da i krenula u potragu za kuhinjom.
Malo je reći da sam bila prestrašena, ruke mi se i dalje tresu.
Čim sam ugledala bijela vrata, utrčala sam unutra i počela sa pripremanjem limunade.
Prerezala sam limune na pola, iscjedila ih i ostatak bacila u koš za smeće.
Pokušavala sam sve napraviti u što kraćem roku kako ga ne bih razljutila još više.

"Jesi dobro?" upitala me Maria ulazeći kroz ona ista vrata.

"Da." rekla sam tiho i ulila vode u vrč.

"Stvarno mi je žao, nije mi uopće dopustio da mu objasnim."

"Maria, stvarno je u redu, bez brige. Trebala sam mu se prije javiti ili nešto. U svakom slučaju ne brigaj." rekla sam sa kiselim osmjehom.

Dodala sam šećera, promiješala i dodala dosta leda.
Stavila sam vrč i čašu na tacnu i krenula prema njegovom uredu.
Tek tada sam skužila da mi se ruke i dalje nenormalno tresu.

Pokucala sam na vrata i čekala bilo kakav znak za ulazak. Čim sam čula tiho mrmljanje, laktom sam povukla kvaku od vrata prema dolje i ušla unutra.

Stavila sam tacnu na rub stola, uzela sam čašu i sa rukama koje su se od straha još više tresle stavila sam ju ispred njega.

Iako je nešto pisao po papirima, vidjela sam da mu je pogled skrenuo na moje ruke. Odložio je olovku na taj isti papir i digao pogled prema meni.

Spustila sam pogled i pravila se da to nisam skužila. Kada sam rukom krenula prema vrču, njegova ruka me preduhitrila zbog čega se moja ruka sada nalazi na njegovoj. Poged mi je skrenuo na njegove oči, tek onda sam skužila da on već gleda u mene.
Brzo sam pomaknula ruku i odmaknula se korak unatrag.

"Oprostite..."

"Um..." htio je nešto reći ali je opet pogledao u mene. Da, opet mi je zaboravio ime.

"Jane." rekla sam tiho i pogledala u pod.

"Ah da, Jane, htio bih ti se ispričati." rekao je i približio se meni.

"Nisam se htio tako izderati na tebe, ne zaslužuješ to. Trebao sam saslušati..." stao je kada je, predpostavljam, shvatio da ne zna niti Mariino ime.

"Mariu." rekla sam tiho.

"Da, ovaj... trebao sam saslušati Mariu prije nego što sam planuo. Žao mi je." rekao je i čekao da ja nešto kažem, ali ja jednostavno ne znam što. Kao da sam ostala bez teksta.
Bezdušni, bezosjećajni Cole Freeman se meni ispričava?

Ne mogu vjerovati.

"U redu je stvarno. Uživajte u limunadi." rekla sam i krenula prema izlazu kada me njegov povik moga imena zaustavio.

Okrenula sam se prema njemu čekajući da mi kaže što je mislio.

I da... napokon je izustio moje ime kako treba.

_____________________________________

Evo gaaa, još jedan nastavak.

Vote i komentar?

Malo kasnim, ali znate kako je to kod novopečenih budućih studenata. 😂
Living in a rush!

Može 80 votes i 20 komentara pa nastavljam?

Posvećujem nastavak osobi čiji mi se komentar najviše svidi!!

Najbolji ste! ❤