Opsjednut

6. dio

Ljutito sam krenula prema dizalu, ovoga puta ne onome srednjem, kad sam se zabila u nešto tvrdo i visoko. Polako sam podigla pogled i vidjela to anđeosko lice.

"Ipak ste došli?" upitao me poslovnim tonom na što nisam ništa odgovorila, samo sam stajala i gledala u njega.

Diši, diši, diši Jane, zar si zaboravila kako se to radi?

"Da, ovaj..." nisam znala što reći, ovi ljudi me samo zbunjuju.
Još jednom sam pogledala u te njegove prekrasne oči.

Tek sam sada skužila da maše rukama meni ispred nosa. Današnji dan mi jednostavno ne prestaje davati prilike da se još više osramotim.

"Jeste dobro?" upitao je nimalo zabrinutim izrazom lica, imam osjećaj da je to bilo samo reda radi.
Potvrdno sam kimnula glavom i pogledala u svoje prste koji su se nervozno ispreplitali.

"Razmišljala sam o vašoj ponudi." rekla sam ukratko ne skrečući pogled sa svojih prstiju. Nemam ga hrabrosti pogledati nakon svega, iako je kreten, ali ne znači da sam i ja.

Nakašljao se, brzo sam podigla pogled i uhvatila ga kako zuri u svoj telefon.

Naravno.

"Ovaj, ako ja smetam...mogu ja i neki drugi puta doći? Ili da uopće ne dođem, ne znam?" rekla sam zbunjeno, ne znam smetam li, ili ne?

"Primljeni ste na posao." rekao je spremajući telefon u unutrašnji džep sakoa. Bože kako mu dobro stoji ovo odijelo.

Jane, začepi! Dosta razmišljanja i sanjarenja. Vrati se u stvarnost, tu živimo, a ne u snovima.

Izvadio je blok i olovku iz svoje aktovke te počeo nešto pisati. Ubrzo nakon mi je pružao papir i krenuo prema, pretpostavljam, svome uredu.

"Ujutro, u četiri sata. Niti sekundu nakon. Ne toleriram kašnjenje." rekao je nezainteresirano, te ušao kroz vrata u ured.

Ostala sam stajati u čudu. Malo je reći u čudu, mislim da mi je vilica visila do poda dok sam gledala kako nestaje.

U četiri sata ujutro? Ujutro!!! Je li on izgubio svoj razum? Nisam njegov osobni vozač, ja samo radim limunadu!

Pogledala sam oko sebe i vidjela da me njegova tajnica gleda čudnim pogledom.
Ne krivim ju, i ja bih pomislila Bog zna što.

Ma odlično.

Spustila sam glavu i brzo ušla u dizalo. I dalje ne mogu vjerovati da me nije niti pitao uobičajene stvari koje te pitaju poslodavci kao na primjer: imam li radnog iskustva, iako to već zna, mogu li ja uopće doći do njega u prokleta četiri sata ujutro!!!

Ali da, to se obične smrtnike ne pita, oni nisu bitni.

Čim su se otvorila vrata dizala, brzim korakom sam izišla niti ne okrećući se iza sebe.

Čim sam došla kući, skinula sam jaknu i sjela na sofu uzdišući.

"Nisi dobila posao?" upitala me mama sjedajući u fotelju do mene.
Vidi se da joj nije lako, em je bolesna i još uz to imamo hrpu problema.

"Ma jesam nego..." počela sam ali me prekinuo njen sretni usklik.

"Dušo to je super! Gdje ćeš sada raditi? Što ćeš raditi? Je li plaća barem slična prošloj? Ajme to je izvrsno!" milion pitanja a ja do riječi ne mogu niti doći.
Ustala se sa fotelje te je sjela do mene i zagrlila me.

"Onda?" upitala je uzbuđeno čekajući na odgovore.

"Plaća nije niti slična prošloj" rekla sam na što joj se lice automatski snuždilo. Pogledala sam ju u oči i nasmiješila se.

"Što se smiješ? Jane, nije smiješno." rekla je ustajući.
"A dobro, barem nešto." nadodala je razočarano krećući natrag prema kuhinji.

"Mama..." povikala sam i dalje smijući se.
"Plaća nije ista, veća je." rekla sam na što se i ona nasmijala.

Uzbudljivo je potrčala i sjela do mene gdje je sjedila prije par trenutaka, uzela je moje ruke u svoje te se još više osmjehnula.

"Govori, što ćeš raditi? Gdje ćeš raditi?"

"Pa ništa posebno, raditi ću kod bezobraznih bogatunčića." rekla sam te izvadila papirić koji sam dobila.
Na njemu je bila adresa njegove, kuće?

"To je adresa njegove kuće?" upitala je mama začuđeno, promatrajući i dalje što piše.

"Valjda." rekla sam isto začuđeno.

"Što moraš raditi tamo? Jane, molim te nemoj mi reći da ćeš prodati sebe nekom tamo bogatunu." rekla je mama razočarano, potreseno, tužno? Ne mogu ni sama pročitati taj izraz lica.

"Što? Naravno da ne, mama! Odakle ti uopće ta ideja?" ustala sam se i krenula prema svojoj sobi. Ne mogu vjerovati što vlastita majka misli o meni.

"Oprosti Jane, samo sam se zabrinula." rekla je hodajući prema meni te me zagrlila.

"U redu je mama, idem sa ja odmoriti. Ujutro se rano dižem. Kreten želi da budem kod njega u četiri ujutro." rekla sam i polagano krenula po stepenicama do svoje sobe.

Izvukla sam svoj stari mobitel iz torbice i pogledala vozni red autobusa koji sam prethodno slikala na autobusnom stajalištu.
Imam autobus u 3:20, treba mi oko pola sata da dođem do njegove kuće.

Iako je samo osam navečer, obavila sam sve što sam trebala, osušila kosu nakon pranja i legla u krevet.
Prerano je za spavanje, nisam navikla na ovo ali sama pomisao na to da se moram ustati prije tri ujutro...
Ne znam kako ću uspjeti.

Razmišljala sam još neko vrijeme o raznim stvarima kada mi je na um pao fakultet. Neprežaljeni fakultet, nešto što sam neizmjerno htjela, ali se nije ostvarilo. Da nas barem tata nije napustio, da barem mama nije bolesna, da barem Imam uvjete da upišem fakultet i radim ono što zaista želim, ali bojim se da ću zauvijek služiti drugim ljudima i nositi im kave i limunade.

Odlična je budućnost ispred mene, skuži sarkazam.

Još siam neko vrijeme razmišljala i utonula u san.

________________________________________

VOTE, KOMENTAR!!!
PUNO BI MI ZNAČILO.
Evo ga, napokon i taj nastavak.
Ja sam Vam jako zahvalna što ste toliko strpljivi sa mnom, užasna sam znam.

Sada imam malo vremena pa mogu nešto i napisati.

Nadam se da me razumijete, ipak sam maturant.😊

Puno pusa ❤