Opsjednut

4. dio

"Radi za mene." rekao sam te se kratko nasmijala.

"A što bih ja to trebala raditi?"

"Limunadu." rekao sam ne uzimajući one novce koje je stavila pred mene.

"Bojim se da je to nemoguće. Ne želim niti dana provesti blizu onog kretena." rekla je gledajući me u oči bez imalo straha.

"Imati ćeš dupli plaču." ponudio sam, ali je odmahnula glavom.

"Troduplu, i to je moja zadnja ponuda." rekao sam, stavio svoju vizitku ispred nje, okrenuo se i otišao.

Jane's POV

"Pa kako se to moglo dogoditi?" upitala me mama već sigurno tristoti puta.
Već mi pomalo ide zna živce. Znam da joj ne bih trebala ništa odbrusiti, ali ne mogu zadržati jezik za zubima.

"Znaš da nemamo novaca, Jane! Jako dobro znaš da ja ne mogu raditi. Što ćemo sada?" rekla je glasno, ali to nije bilo deranje. Jednostavno je bila zabrinuta, jer smo financijski u jako lošoj situaciji.

"Mama, bez brige oke? Dati ću sve od sebe da pronađem posao, obećajem." rekla sam te krenula prema svojoj malenom sobici, jedino privatno mjesto u ovoj maloj kućici u kojoj živimo.

Život je težak, trenutno još teži. Iskreno ne znam što napraviti, kojim putem krenuti, koju odluku donijeti.

Ustala sam se s kreveta, skinula svoju torbu sa vješalice i izvadila oglasnik koji sam kupila kada sam hodala kući.
Sjela sam natrag na krevet i uzdahnula.

Što sada?

Otvorila sam novine i pogledala na oglase na prvoj stranici.
Dadilje, prevodioci, programeri, tajnice, kuhari...
Sve samo ne ono što ja jedino znam, konobarenje.
Nikada nisam radila niti jedan drugi posao, to mi je bio prvi i jedini, i sada ne znam kako dalje.

Ljudi kažu da nikada ne upišeš gimnaziju ako ne želiš ići na fakultet. Naravno da sam htjela ići na fakultet, štoviše, to mi je bio prvi plan nakon srednje škole, ali okolnosti su se promijenile.

"Jane!" glasno je viknula Carrie, moja mlađa sestra, i potrčala sjesti pokraj mene.

"Pogledaj ovu paletu sjenila za oči, na sniženju su!" uskliknula je uzbudljivo.

I kako da se ja sada osjećam? Kako da joj kažem da nemamo niti za kruh, a kamo li za neku šminku.

Porazgovarali smo još nekoliko minuta, pa je izišla.

Ne preostaje mi ništa drugo, nego da nazovem tatinog sinčića. To me jedino može spasiti.

Uzela sam novčanik u kojem se nalazila vozitka, otvorila ga te ju uzela. Još sam par sekundi gledala u vozitku razmišljajući da li da ga nazovem ili ne, pa onda u mobitel, pa ponovno vizitku.

Nemam što izgubiti, posao mi je ponuđen, ja ga samo moram prihvatiti zar ne?
Duboko sam udahnula i utipkala broj otisnut na desnom uglu vizitke.

"Halo?" čula sam duboki glas sa druge strane, ali ne njegov glas. Tko je to, jesam li krivo utipkala brojku?

"Dobra večer, zovem u vezi posla..."
krenula sam ali sam naglo prekinuta.

"Posla? Ne tražimo nove zaposlenike, žao mi je." te je veza prekinuta.

Koji vrag? Sad ima posla, sad nema posla.

Kreteni, bogati umišljeni kreteni koji misle da se mogu poigravati drugima, e pa neće ići tako.

Nisam nikako spavala, cijelu noć se samo vrtim po krevetu i razmišljam kako dalje u životu, kako ću pronaći posao koji je dovoljno plaćen da nas tri možemo preživjeti 30 dana.

Ustala sam se, oprala zube, navukla neke stare isprane crne traperice i bijelu majicu koju sam nedavno kupila u second hand shopu. Da, teško je.

"Dušo, gdje ideš?" upitala je mama čim sam stupila nogom u kuhinju.

"Vidjela sam oglas za posao, pa idem na razgovor."

Potvrdno je kimnula glavom, zaželjela mi sreću te sam izišla.

I pogodite, opet prokleta kiša. Ja ne znam, kao da prati moje najgore dane u životu i pokušava mi sve to isprati sa uma, e pa i ne uspjeva joj baš.

Nemam za autobusnu kartu pa mi jedino preostaje da pješaćim do tamo, da nam se da je blizu jer ova adresa mi baš i nije poznata.

Hodala sam sat vremena, ispitala par ljudi za smijer i napokon pronašla tu adresu. To nije obična zgrada, to je neboder veći nego bilo koji u gradu, barem se tako čini.

Nesigurni korakom sam krenula prema onim rotirajućim vratima, umalo mi je torba zapela, ali sam uspjela ne ispasti najveća seljačina.

"Dobro jutro, tražite?" rekla je jedna od najzgodnijih cura koju sam u životu vidjela, ne pretjerujem.

Gledala sam neko vrijeme ali sam u potpunosti zaboravila njegovo ime.

Zamuckivala sam ali ništa, koja blamaža.

"No? Nemam cijeli dan." rekla je oštro i bezobrazno.

Curo, možda jesi lijepa ali si užasna osoba, a to ti ne stoji.