Opsjednut

12. dio

"Nego, Cole, čuo sam o novom poslovnom planu." započeo je razgovor Mark, uzimajući rukom šalicu punu kave sa stola, te ju naslanjajući na donju usnu kako bi uzeo gutljaj, nakon toga odlagajući šalicu natrag na tanjurić koji se nalazio na stolu ispred nas.
"Da."
"O čemu se radi?" nastavio je s pitanjima. Mislim, očito je da Cole o tome ne želi razgovarati dok smo Maria i ja u društvu, ali Mark očito ili ne razumije, ili ga nije briga.

"Otac je odlučio kupit avio kompaniju." rekao je i slegnuo ramenima. Mislim da mu se ideja i ne sviđa previše.
"Odakle sada to? Nikada nije pokazivao interes za takvo što. Uostalom, avio kompanije su najčešće u gubitku, nikada nema velikih prihoda." rekao je Mark, gledajući ga zabrinuto.

"Slažem se." pomislila sma i pogledala u daljinu. Mark u ovome slučaju ima pravo koliko god mi se lik ne sviđa. Nekada zna biti toliko arogantan, toliko iritantan da je to nepodnošljivo. Zapravo ne nekada, nego stalno, ali sada se moram složiti s njime.
"Molim?" u razmišljanju me prekinuo Coleov glas.

Jesam li ja to rekla na glas?!

"Ovaj..." počela sam zamuckivati, ne znajući što reći. Upravo sam se upetljala u njegov posao i mislim da ne sluti na dobro.

Što si mislila, glupačo?!  Tako sam ljuta na sebe!

"Mark, možeš li me molim te odvesti kući?" uključila se Maria, vjerojatno da me spasi od ubitačnog pogleda moga šefa koji je usmjeren niti više niti manje nego prema meni.

"Ne! Jane, reci sada, što si htjela reći?" rekao je Cole i dalje gledajući u mene onim pogledom, pogledom koji bi te ubio kad bi samo mogao. Pomno me promatrao, samo čekajući da napravim neku grešku kako bi mi to danonoćno trljao u nos.

Jednostavno znam.

"Ovaj...pa..."
"No, reci!" požurivao me. Što da kažem? Ne želim pogriješiti i uvrijediti njega, ili njegovog oca.

"Slažem se s Markom, avio kompanije imaju skoro isti financijski gubitak kao što imaju dohodak. Ne vidim svrhu investicije u takvo što..." nastavila sam objašnjavati, izvlačiti svoju glavu iz živog pijeska. Nakon još nekoliko mojih činjenica, ostao je zamišljen, više me ne gledajući onako...

"Ja se sada ispričavam, stvaro bih morala krenuti kući, već je kasno." rekla sam i ustala se sa stolice, popravljajući majicu i naslanjajući remen torbice na desno rame, uzimajući sve one vrećice u svoje dvije ruke.

"Ja ću te odvese." ponudio se Cole ustajući se sa stola i uzimajući vrećice iz mojih ruku u svoje.
"Ne, nije potrebno. Stvarno! Imam autobus za 15 minuta, mogu pričekati toliko." pogledala sam na sat na svojoj desnoj ruci, 19:58. Jesam li jedina osoba koja ručni sat nosi na desnoj ruci? To je ljudima uvijek privlačilo pažnju, meni je to skroz normalno.

"Jane, nisma te pitao, već sam ti rekao." uzeo je ključeve i mobitel sa stola. Brzo sam zagrlila Mariu, obećavajući da ću joj se javiti kad stignem, te sam mahnula Marku, koji je samo kimnio glavom i stavio svoju lijevu ruku na Mariina ramena privlačeći je bliže sebi. Ipak nije tako loš, valjda.

Cole mi je pokazao put ka svome automobilu, stavljajući desnu ruku na moja leđa ispraćujući me iz kafića.

Zahvalila sam se, te smo u tišini došetali do njegovog auta. Iskreno, nikada se niti nisam vozila u tako luksuznom vozilu.
Pritisnuo je gumb na ključu, te su lampice na retrovizorima na čas zasvjetlile narančasto. Otvorio mi je suvozačeva vrata, pričekao da uđem te ih zatvorio.

Gentleman?

Ili ne?

Vožnja do moje kuće protekla je u tišini, čim je sjeo na vozačevo mjesto rekla sam mu svoju adresu, te od tada nismo progovorili niti riječi. Nije vladala ona neugodna tišina, što je začuđujuće, inače se uz njega napetost osjeća u zraku.

Ali ne i sada.

Ponekad bih pogledala u njegovom smijeru, izgledao je jako zamišljen, kao da odvija neki razgovor u glavi, ili razmišlja kako učiniti nešto što ne želi.

Možda pričam gluposti, ali kako znam da je bio zamišljen? Prošao je točno pored moje kuće. Pogledom sam pratila kako prolazimo pored nje, dok se nisam nakašljala.

"Ummm..." promrmljala sam kako bih pridobila njegovu pažnju. "Prošli smo mimo moje kuće." nadodala sam na što je on reagirao naglo pritisnevši nogu na kočnicu.

"Oprosti." rekao je tiho kad je vidio da pomičem kosu s lica koja se tamo nabrala zbog naglog kočenja. Okrenuo se u prvom ulazu neke kuće. Kimnula sam glavom davajući mu doznanja da je u redu te sam ponovno ugledala svoju kućicu. Mama je uvijek pazila da je okolina oko kuće čista. Fasadu, koja je bila svjetlo narančaste boje, napravili smo još dok je tata bio živ. Znao je koja je moja najdraža boja.

Nasmijala sam se prisjećajući se dana kada su majstori miješali boju, kombinirajući i miješajući narančastu sa bijelom, te mog tatu koji me pitao da li mi se boja koja je ispala sviđa. Imala sam 9 godina.

"Ovo?" upitao je, prekidajući me u razmišljanju, te je stao pred mojom kućicom. Ponovno sam kimnula glavom i otkvačila zaštitni pojas.

"Da, hvala vam." rekla sam i krenula izaći kad me primio za ruku. Okrenula sam se prema njemu i pričekala da kaže što ima za reći.
"Dok nismo na poslu, slobodno mi se možeš oslovljavati sa ti." rekao je te dodao maleni smiješak nakon svojih riječi. Uzvratila sam osmijeh te izašla iz automobila i uzela svoje stvari.

"Do sutra." rekla sam i zatvorila vrata. Mahnuo mi je i dao gas. Stajala sam tako, gledajući auto dok mi nije nestao iz vidokruga.

Ulazeći u kuću, čula sam neku galamu, dva ženska glasa kako se raspravljaju. Prvo sam pomislila da su to mama i sestra, iako se ne svađaju često, ali sam kasnije primijetila da mi drugi ženski glas ne zvuči poznato.

Što se događa?

"Ostavite moju obitelj na miru!" izderala sam mama, te ženu ispratila do vrata.
"I molim vas, ne približavajte se više pragu ove kuće." dodala je i otvorila vrata kako bi visoka, vitka žena, lijepog tena, lijepe duge, valovite plave kose te skupo odjevena, izašla van.

______________________________________

Vote?
Komentar?

Napomena:
Što se tiče onoga sa avio kompanijom, ne razumijem se u te stvari. To sam napisala samo kako bi priča bila zanimljivija.

Ljubim vas. ❤