Tišina

Poglavlje 11

Hladan londonski vjetar i kišni oblaci podsjetili su Noemi da se u Londonu ništa nije promijenilo. Oprezno je hodala skliskim stepenicama koje su bile spojene na vrata aviona. Stupivši na poznato tlo, Noemi je osjetila olakšanje. Zamišljeno je hodala do ulaza u Heathrowsku luku, zadovoljna ishodima u Belgiji. Sada je bilo vrijeme riješiti situaciju u Londonu. 

Niall je hodao iza Noemi, pokušavajući pratiti njen brzi tempo. Iako je na umu imao mnogo pitanja, znao je da bi je svojim dosađivanjem mogao razljutiti, a ona je, čini se, imala važnijeg posla. Nakon što su prošli prvi ulaz, Noemi se iznenada okrenula.

"Imaš zadatak." rekla je, ne gledajući ga u oči. Njen izraz lica je još uvijek bio zamišljen. Činilo mu se kao da gleda kroz njega. "Sredi kuću u Camberwellu. Želim da bude ista kao i prije."

Kuća u Camberwellu bila je mjesto održavanja dogovora donova. Nakon policijske racije velik dio rastrošne vile bio je uništen, što je jako razljutilo Noemi. Iako je bio jedan od njenih mnogobrojnih posjeda, Camberwell je bio njeno utočište. Bilo je to mjesto gdje je odlazila kako bi se odmorila i isplanirala što i kako dalje. Dakako, bilo je to mjesto i brojnih susreta i suradnji, što se pokazalo kobnim prošli put.

Niall je lagano klimnuo glavom. Bio je uvjeren da Noemi to nije vidjela jer se hitro okrenula i nastavila sa šetanjem. Prebacio je veliku putnu torbu s jednog ramena na drugo i slobodnom rukom protrljao nažuljano mjesto. Na izlazu iz aerodroma ugledali su Louisa naslonjenog na auto. 

Njegova kosa bila je razdvojena u divlje smeđe pramenove koji su zbog vjetra naizmjenice pokrivali njegovo lice. Povukao je zadnji dim cigarete i bacio je na pod, a zatim opušak ugasio zgazivši ga svojom debelom crnom čizmom. Kad se Noemi približila autu, Louisove usne su se razvukle u lagani smješak. 

"Nije bilo problema, Lou?" upitala je otvarajući zadnja vrata automobila.

Louis je odmahnuo glavom i sjeo na suvozačko mjesto. Bilo je kasno popodne pa je, unatoč lošem vremenu, aerodrom bio pun ljudima. Prostor ispred ulaza je neprestano bio popunjen autima i ljudima koji su za sobom vukli ogromne putničke torbe. 

Niall je zaobišao auto i spremio torbe u prtljažnik. Dolazeći do vozačkih vrata, vidio je kako Lou nešto govori Noemi. Pitao se što je to rekao da je zaslužio Noemin smješak. Kad je ušao u auto, njih dvoje su prestali s razgovorom. 

Vožnja je protekla u tišini. Kapljice kiše postajale su sve veće i gušće, tako da je Niall morao upaliti brisače. Popravio je retrovizor i u njemu ugledao Noemi koja je zamišljeno gledala kroz prozor. Pitam se tko je njena sljedeća meta, promislio je. Jedino što je prekinulo tišinu bio je Louisov razgovor na mobitel. 

"Abelard. Javlja da sve ide po planu." rekao je poklopivši slušalicu. 

"Budala polako hvata konce." dobacila je Noemi oštro. Iako je bio sve bolji u poslu, svejedno nije bio na razini na kojoj je Noemi to očekivala. Osim što je naivan i što ga je izrazito lako izmanipulirati, ne pokazuje nikakve posebne vještine. Smješten je na tu poziciju samo zato jer nije htjela prepustiti Belgiju Zaynu.

Niall je popravio retrovizor kako bi mu slika bila u razini očiju. Na tren se susreo s Noeminim očima, na što je nesigurno odmaknuo pogled. "Bodeži su u završnoj fazi. Na tržište izlaze vjerojatno sljedeći tjedan." Bio je uvjeren da je Noemi zapazila njegovu nesigurnost. Dakako, ona je znala namirisati strah i to je dobro koristila. 

"Napokon." njene usne su se raširile u maleni osmijeh. Pomaknula je mobitel koji joj je smetao ispod noge. Zadnje dvije godine, Makarovski bodeži su Noemina najveća želja. Bilo je olakšanje što će biti gotovi u pravo vrijeme, sad kad ima i novac i poznanstva koja će joj osigurati da ovaj kolekcionarski predmet padne upravo u njene ruke.