Tišina

Poglavlje 3

Dio Sunca, koje se otkrilo dovoljno da osvjetli grad, provirio je iza horizonta. Sjedila je naslonjena na klupi, gledajući kako život u Londonu počinje. Ovo osamljeno mjesto sa kojeg se mogao vidjeti čitav grad često je bilo njeno utočište. Ali stvar koju je ovdje voljela više od prekrasnog pogleda bio je mir. Ovo mjesto pružalo je spokoj, ono što je najviše trebala. I koliko god su njeni demoni divljali, ovdje su bili ušutkani neprekidnim prostranstvom tišine. Čula je Niallove korake već na nekoliko metara udaljenosti. Lagano je došetao do nje i stao s njene desne strane, pazeći pritom da joj ne zakloni pogled. Zapalila je cigaretu i slobodnu ruku naslonila na naslon klupe. Sunce je sada već napola izvirilo.

"Popodne pošalji po ostatak kutija do Ashforda i donesi ih ovdje." odmjerila ga je, zaustavivši pogled na njegovim širokim ramenima. Ovratnik crne jakne se pod naletom slabašnog vjetra spustio i pokazao svijetlu kožu njegovog vrata. "Navečer ih preprodaj na malo uličarima. I ne spuštaj cijenu ni u kojem slučaju."

Klimnuo je glavom i prevrtio nekoliko potencijalnih lokacija na kojima bi mogao obaviti posao. Znao je u kakvom je stanju Noemi kada je bijesna jer nešto ne ide po planu. Svaka njena naredba mora biti točno izvršena, a svaki se neuspjeh skupo plaća.

„Momci su tu." rekao je tiho, pogledavši prvo nju, a zatim stare zgrade u centru koje su stršile iznad ostalih kuća. Prošao je rukom kroz svoju plavu kosu i zaustavio je na vratu.

Klimnula je glavom i on je mahnuo rukom dvojici koja su čekala kraj auta. Došli su do klupe i stali s njene lijeve strane, čekajući naredbe.

„Malik otvara novu kockarnicu i trebaju mu ljudi." rekla je i pogledavši u Nialla otresla pepeo koji je pao na klupu. „Sve je sređeno, samo večeras budite tamo." odmjerila je visoku dvojicu koja su stajala do nje. Tamna smeđa kosa, crna odjeća i nekoliko tetovaža činilo ih je savršenim za ovaj zadatak. Sjetila se Yurijevih riječi, ali svejedno je morala ovo napraviti. Ovo je jedini način da bude mirna. Uostalom, tako će moći kontrolirati i Talijane koji neprestano pokušavaju preuzeti posao.

„Učinit ćete sve da dobijete njegovo povjerenje." rekla je prekinuvši lijevoga od njih koji je taman htio postaviti pitanje. „Ali pazite da ne izgubite moje. Znate što radim s izdajnicima."

Izdaju je smatrala najvećim zločinom. Trpjela bi i izdajnikova obitelj, kao i njegov krug prijatelja - čitav njegov svijet bio bi uništen. Jer, postoje ljudi koji bi za dobitak stavili vlastiti život na kocku, ali dobro bi razmislili prije nego što bi pritom ugrozili i voljene osobe.

Kada je Sunce već pokazalo svoj puni oblik popravila je rub svoje kožne crne jakne, uzela tek otvorenu kutiju Walter Wolf cigareta i spremila je u džep. Ušla je u auto, zadnji put pogledavši grad koji je već bio pun ljudi. Lagani pokret ruke bio je sasvim dovoljan da dohvati knjigu koja se nalazila na kraju crnog kožnog sjedala. Vrhom prsta prošla je po izrezbarenom imenu „Ramiz Karaeski", a onda otvorila stranicu na kojoj je nastavila:

"Ni jedan se kraj ne dogodi u trenutku. Svaki te kraj prati od početka. Što god da ti se dogodi, sigurno dolazi iz prošlosti. Sprječavati neizbježno, ne znači samo suprostavljati se sigurnom kraju. Da bi se pobjeglo od neizbježnog, zaustaviti vrijeme nije dovoljno. Potrebno je vratiti se na sam početak, a vratiti se na početak ne znači samo otvoriti korice, nego okrenuti pravi list."

Kad se auto našlo na križanju, usred crvenog svjetla na semaforu Niall je pogledavši u retrovizor vidio istu knjigu po tko zna koji put u njenim rukama. Bila je ovo jedna od mnogih knjiga koje je pročitala, ali i jedna od rijetkih koju je iznova i iznova čitala. Bilo je nešto u njenim riječima, nešto što ju je smirivalo. Za desetak minuta auto je došlo ispred stare gostionice u centru grada, a Noemi je poput kakva slučajna prolaznika neprimjećena ušla i sjela za stol u kutu. Njeno ime izgovaralo se sa strahom, ali rijetki su znali kako jedna od vođi britanskog Podzemlja uistinu izgleda.