Tišina

Poglavlje 2

Prva zraka jutarnjeg sunca provukla se kroz dvije grede krova izjedene hrđom i osvijetlila dobar dio dosad tamne prostorije. Sve kutije bile su unesene u staru zgradu koju je Noemi , kupivši je za poslovne svrhe, spasila od propadanja. Stari aerodrom trebao je poslužiti kao nova tvornica oružja koja bi po njenim planovima trebala zadovoljiti dvije trećine europskih potreba za oružjem. Njena važnost bila je najviše u njenom povoljnom položaju: bila je dovoljno blizu Londona i Folkestonea, grada na obali u čijoj bi luci uspješno prebacivali oružje. Na ovom mjestu kanal je bio najuži, tako da je i rizik od carine bio znatno manji jer bi brodovima trebalo vrlo malo vremena da stignu na kontinent. S druge strane, grad je bio manje nadziran jer se većina prometa odvijala na liniji Dover-Calais. Na taj bi način Britanski otok opskrljbljivao ostatak europskog kontinenta.

Odmjerila je neuredno složene kutije na rubu prostorije i pogledala svoje ljude koji su sjedili na kutijama i na podu, iscrpljeni od posla kojeg su radili cijelu noć.

„Slabići." promrljala je zlovoljno i zamahom ruke bacila sve stvari s prašnjavog drvenog stola, napravivši tako mjesta za tlocrt aerodroma kojeg je raširila na stolu.

Na umanjenom prikazu ruševine bila je nacrtana i najmanja prostorija stare zgrade. Proučavala je kartu još jednom: čas gledajući u nacrt, čas prolazeći pogledom po prostoriji. Stare zahrđale grede koje su služile kao potpora krovu odavno su izgubile svoju svrhu. Sada su bile toliko slabe da ih je malo jači vjetar mogao rastaviti i cijeli bi se pokrov urušio. Nakon popravka krova planirala je postaviti vodovodne cijevi i žice za struju koja im je trebala za strojeve, ali i svjetlo bez kojeg je ovdje bilo nemoguće raditi. Žice bi morali u obliku mreže provući kroz sjeverni i istočni zid između bočnih stupova te produžiti jednu žicu koja bi se prostirala duž obnovljenog krova, a služila bi samo za svjetlo. Strojeve za izradu dijelova zamišljala je postavljene uz rub sjevernog i istočnog zida, tako da bi ostalo dovoljno mjesta za stolove koji bi bili vodoravno raspoređeni u nekoliko stupaca po sredini prostorije.

Ono što joj je privuklo pažnju na karti bio je maleni znak „x" u prostoriji koju je namijenila za zalihe. Već su bili u toj prostoriji, a nitko ništa nije primjetio. Na tren je pomislila da je to neka šala, no preskupo je platila kartu za ovakve pogreške. Pogledala je još jednom detaljno kartu i ugledala još jedan isti takav znak sa sjeverne strane zgrade.

„Na noge, lijenčine!" zaderala se i podignula pogled s karte. Htjela je pogledati što je ondje, no nikome nije mogla vjerovati. Zaključila je da bi bilo najbolje zaposliti sve tako da ona neprimjetno ode i pogleda što se to nalazi pod zagonetnim znakom „x". „Dijelovi se neće složiti sami od sebe!"

Kad su se svi digli i prihvatili posla uzela je kartu sa stola i došetala do prostorijice. Okrenula je glavu još jednom kako bi se uvjerila da je nitko ne prati i ušla provukavši se ispod grede. Raširila je kartu i vidjela da je „x" označen uz sjeverni zid, na koji je bio naslonjen stari drveni ormar s policama. Došla je s njegove istočne strane i pokušala ga gurnuti ramenima dok joj je karta još uvijek bila u rukama. Njen uzaludni pokušaj vidjela su dva radnika koji su slagali udarne igle u pištolje.

„Pogledaj je." nasmijao se jedan i odložio napola složen pištolj na stol. Uzeo je udarnu iglu i pogledao Noemi koja je još jednom probala pogurnuti ormar. „Onaj ormar se nikad neće pomaknuti s mjesta."

„Ne bih bio tako siguran." odmahnuo je glavom ugledavši je kako ljutito udara ormar nogama. „Ona je luda, dovoljno luda da to učini."

Noemin plan o tajnosti je propao i svi su slagajući dijelove gledali kako ljutito pokušava pomaknuti ormar. Bila je toliko ljuta da nije znala hoće li u njega ispucati 120 metaka teške strojnice ili će ga naložiti. Ljutila se jer je znala da ga bilo koji od tridesetak radnika uz mali napor može pomaknuti , a ona se već nekoliko minuta muči s njim. Mrzila je fizičku nadmoć muškaraca zbog koje su mislili da imaju pravo činiti što ih je volja. Nitko se nije usudio prići i pitati za pomoć jer su znali da je njihova gazdarica preponosna da bi prihvatila ikakvu pomoć, pogotovo kod ovakvih stvari. Većina koja se vratila poslu ubrzo je bila prekinuta glasnim škripanjem pune daske od staro željezo zgrade. Radnik koji je otpočetka vjerovao da će uspjeti nasmijao se i pogledao onoga koji je sumnjao u nju. Znao je da je bila toliko ljuta da bi ormar mogla gurati duž cijelog bivšeg aerodroma.