Tišina

Prolog

„To je zakon života. Kamo god da kreneš, vratit ćeš se na početak. Koliko god se promijenio uvijek ćeš se vraćati na mjesto gdje si bio sretan. Koliko god bio uglađen, ne možeš ušutkati zvijer u sebi. Kamo god pošao, nemoj to zaboraviti. Svatko se na kraju vrati rodnoj kući." - Ramiz Karaeski

„Wade prestani, molim te!" njene molitve odjekivale su u tišini. Slušao ih je i smijao se njenom preklinjanju. Nije ju namjeravao pustiti, večeras će napraviti ono što je već dugo vremena želio. Ono zbog čega je ubio svog najboljeg prijatelja.

„Tako, moli me." zarežao je kroz zube i povukavši je za kosu bacio na stari prašnjavi krevet. Bol koju joj je zadao udarac nije se ni mogla mjeriti sa strahom kojeg je Wade stvarao u njoj. Bojala se, bojala kao nikad prije. Znala je da joj više nitko ne može pomoći. Ostali su samo on, ona i hladna zimska noć koja će zauvijek obilježiti njen život.

Pokušala je pobjeći naglo se dignuvši sa kreveta, no njegov šamar vratio je natrag. Hladne suze kotrljale su se niz njene crvene obraze koji su sada žarili od udaraca. Nasrnuo je na nju, nogama zarobivši njeno tijelo koje se uzalud pokušalo izvući ispod njegovog. Njeno disanje je pod napadom ogromne sile prestalo, a panika se iz grla proširila cijelim tijelom. U njenom malešnom tijelu bilo je toliko snage koju nije mogla osloboditi dok je bila zarobljena u njegovim rukama. Pokušala se obraniti rukama, ali udarac je ponovno slomio njen otpor. Uhvatio je njenu košulju malo ispod vrata, a zatim ju uz malo napora raskidao. Gadio joj se njegov dodir, ali bila je preslaba da bi se oduprla. Umjesto toga, sačekala je nekoliko sekunda do ponovnog pokušaja bijega. Kad su se njegove usne približile njenom toplom vratu, ispružila je ruku do obližnjeg ormarića na kojem je bila stara svjetiljka i naglo je povukla, udarivši pritom Wadea koji se otkotrljao s nje i pao na pod.

„Kujo!" zaderao se bijesno, napipavši kapljice krvi na svom tjemenu. Dotrčala je do vrata, ali škripanje zaključane brave bilo je sve što je dobila. Ključ je bio u njega, a drugog izlaza nije bilo. Povukla je kvaku još nekoliko puta u nadi da će taj pokušaj biti onaj koji će je izbaviti iz pakla u kojem se nalazi.

„Dobit ćeš ti svoje." otkopčao je remen i izvukao ga iz hlača. Lupala je po vratima, vrištala, borila se, ali uzalud. Od samog početka bila je osuđena na njega, otkad je ušla u ovaj stan. Nadala se da će joj se posrećiti, da će pobjeći od čudovišta koje je ubilo njenu najveću ljubav, ali zadnja nada ju je napustila kada je osjetila snažan udarac remena na svojim leđima. Ispustila je glasan i bolan vrisak padajući na pod. Povukao ju je za kosu i dovukao natrag na krevet, ovaj put jako je ošamarivši. Plakala je, vrištala i borila se, ali njegova snaga je nadvladala.

„Ukrotit ću ja tebe." još jedan udarac remenom koji je ostavio otisak na njenim užarenim crvenim leđima. Bol. Gađenje. Tuga. Strah. Samo nekoliko od tisuću osjećaja koje je Wade izazivao u njoj.

Bio je ološ najgore vrste, onaj koji je izdao svoga prijatelja. Milost je za njega bila nepoznata stvar, poznavao je samo okrutnost kojom se služio da bi došao do svoga cilja. Iskalio se na njoj, remenom ostavljajući tragove po njenim leđima sve dok se njeno tijelo nije nepomično našlo ispod njegovoga. Poljupci koje je ostavljao na njenoj koži bili su popraćeni hladnim suzama i drhtanjem njenoga izudaranoga tijela. Bojala se oduprijeti još jednom, nije mogla podnijeti još jedan udarac na njenim leđima punim bolnih krvavih ureza.

Nježno je pomakao pramen njene kose koji je sada bio mokar od suza s njenoga lica, kao da ju upravo nije namlatio na mrtvo ime. Približio joj se, tako da je sada mogao čuti njeno preplašeno jecanje. Uživao je u njenoj nemoćnosti. Njegova opsjednutost slabašnom djevojkom ove je večeri dosegla vrhunac. Njegov se užitak povećavao svakim krvavim urezom na njenim leđima, svakim njegovim dodirom kojeg je ostavljao na njenoj koži. Lagano je položio svoje usne na njene, ne očekujući nikakav otpor. Koliko je samo vremena provodio maštajući o tome da ih okusi, a sada se to konačno ostvarilo. Iznenadila ga je kad ga je ugrizla za usnu koja se našla između njenih zubiju. Ispustio je bolan vrisak, a zatim se jedva odvojio od nje.

„Predaj se napokon! Moja si!" zaderao se bijesno, rukom obrisavši krv koja je izvirala iz njegove ranjene usnice, a onda se spuštala do brade s koje je pobjeglo nekoliko kapljica. „Samo moja!"

„Prije. Mrtva." izgovorila je svoje zadnje riječi te večeri. S gađenjem je obrisala njegovu krv sa svojih usnica.

Iskalio je svoj bijes na njoj počevši šamarati njeno već izudarano lice. Zgrabio je njenu ruku i starom prašnjavom krpom zavezao za metalnu šipku kreveta. Njena snaga bila je sve manja i manja. Koliko god se borila bio je snažniji od nje. Sve čega se ikada bojala ove se večeri ostvarilo. Plamen boli obuhvatio je njeno tijelo prisiljavajući je da osjeća svaki izudarani dio. Wade je pobijedio. Pobijedio je. I to samo radi fizičke snage zbog koje je mislio da ima pravo na ovo što radi, snage koja je bila njegova jedina prednost. Rastrgao je ostatak njene odjeće i ponovno je ušutkao držeći ruku na njenim ustima. Svako opiranje bilo je ugušeno udarcem, svaki pokušaj bijega debelim kožnim remenom koji je uništio njena leđa. Boljelo je kao sam vrag, ali praznina koju je osjećala u srcu bila je bolnija. Njene prve i jedine ljubavi više nema. Ostala je sama, sama s čudovištem kojeg se bojala više nego ikad prije.