skladište 7

Izgubljena ljubav

     S prekrasnim pogledom s 24 kata Patricija se pozdravljala sa svojim gradom,ali ovaj put zauvijek.U jednoj ruci  držala je  otmijeni šampanjac svoj omiljeni, dok je u drugoj imala svoj telefon.Crni pramenovi  padali su joj niz  uplakano lice,očekivajući neki znak da odustane.Lagano gotovo nečujno kucanje ju je probudilo iz razmišljanja o gradu i životu kojeg ostavlja za sobom.

-Spremni smo gospođo Sever.- Crna gusta kosa njenog osobnog čuvara i kolege je provirila iza vrata očekujući odgovor od Patricije.

-Evo sad ću Ivane.-Obrisala je lijevom rukom odbjeglu suzu s lica i uputila se prema lakiranom crnom radnom stolu.

Iz poslijednje ladice je izvadila svoj crni GLOCK 19 s ugraviranim početnim slovom njenog djeteta te ga sakrila pored lijevog boka.Brzim gotovo nečujnim korakom ušla je u dječiju sobicu,koja se nalazila odmah do njenog ureda i prišla bijelom dječijem krevetiću.Lagano se sagnula i poljubila maleno djetešce koje je u njem spavalo.

- Voli te mama.Zlato moje.-S tugom i boli se povukla iz sobe. 

Iz zgrade je izašla s Ivanom,ostavljajući svoj stan ljudima od povjerenja.

-Koliko će im trebat za utovar ?-

"Najmanje sat vremena."Ivanov muževan glas budio je u Patriciji osjećaje koje je gajila samo prema Marinu,svome pokojnom mužu.Već je 8 mjeseci prošlo od kad ga nema i istina je bila.Vrijeme liječi.No rana na srcu nije zacijelila iako je prošlo dosta od njegove smrti.

Crni terenac se vozio uskim i marčnim ulicama Riječke luke do skladišta čija je strana bila napuštena preko noći.Zustavio se ispred duguljaste polu urušene sive građevine s brojkom 7.

-Stigli smo gospođo-Gospodin Kovač tužno uzdahne.

Patricija ga pogleda svojim morsko plavim očima ukazivajući mu poštovanje što se brinuo za nju odkad su se upoznali i šta je bio s njom u najtežim situacijama.Ivanove crne oči su pak nju gledale drugačije.Htio joj je reći što osjeća od onog dana kada su se upoznali,htio je reći da ju voli ali nije mogao...Jednostavno nije.

Stajali su u poluotvorenom skladištu pomno promatrajući utovar buduće zarade u kamione i kombije s posebnom izolacijom kako policijski psi nebi mogli nanjušiti kokain.

"Koliko iznose 4 kamiona?"-Bezvoljno je upita.

-Svaki kamion ima oko tonu kokaina.Otprilike iznos je dosta velik...-

Ivan nije znao točnu cijenu jer sve ovisi o dilerima i kupcima,također i pošiljci.Porazgovarali su otprilike o poslu i klijentima,nisu se htjeli zamarati obiteljskim problemima u ovakvim situacijama, gdje su izlazi ili umri ili pobjegni.

-Vrijeme je dragi..čuvaj je ...-Patricija je pokušala sakriti tugu,ali bilo je pre kasno za to.Okrenula se prema ivanu i nježno ga pogladila po sviježe obrijanom licu.

-Pokupi ljude, ja ću okončati ovo."Sasvim odlučno mu je naredila i otisnula jedan nježan poljubac u obraz.Te nadodala: "Vidimo se na onom svijetu."

Gledao je njenu vitku figuru obučenu u crno kako polako nestaje zatvarajući glavna vrata skladišta.

-Ostatak spalite,utovarili smo 4 kamiona, 3 kombija i 4 auta.Dosta za večeras,sad idite.Upute su vam dane. Vidimo  se u privatnoj luci u Splitu sutra u 21:00 h. Svima jasno!"Zaurlao je na svoje ljude.

Prije nego je ušao u svoj auto osvrnuo se oko svoje osi i začuo je glasan i vrlo poznat smijeh,a nakon toga hitac.Hitac se odjekivao cijelom Riječkom lukom skupljajući novinare i policiju na mjesto zlčina. O toj noći pričat će se i godinama kasnije.Jer zapravo nitko nezna tko je ubio Patriciju, ni zašto.A prava istina će izaći na vidjelo tek za 18 godina.