Let Me Be Your Hero // Danijel Subašić //

-15-

"Nije fer! Ti si ovo i prije radio!"-smijala sam se pokušavajući ga prestići.

"Nemaš pojma!"-rugao mi se, a ja sam mu se izbeljila.

"Ma bravo. Rugaj se onom tko ne zna."

"Jao, daj dođi ovdje! Nemaš pojma ni veslati."-smijao mi se kao budala pa je doveslao do mog čamca.

"Ne pada mi na pamet. Još ću upast u vodu!"-odbila sam prijeći na njegov čamac, a onda se on samo ustao i skočio na moj.

"Kad neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu!"-smijao se, pa sjeo iza mene.

"I što sada?"-upitala sam ga, a on je stavio svoje ruke na moje i počeo praviti kružne pokrete pokrečući vesle.

"Ovako moraš. Noge ti moraju biti naprijed, laktovi savijeni i veslaš."-pokazivao mi je, a njegovo tijelo je bilo totalno pribijeno uz moje. I taj osjećaj je bio vrlo dobar.

"To je to? To je sva mudrost ovog veslanja?"-upitala sam ga skupljenih obrva.

"Da. A sada je na tebi kužiš li ili ne."-slegnuo je ramenima pa se nekako ustao i skočio na svoj čamac, ali se spotaknuo i dernuo u vodu.

"A jesi glupav!"-smijala sam mu se kao neka luđakinja jer je to izgledalo vrlo smiješno.

"Nije smiješno!"-pljusnuo je rukom pošpricajući me.

"Hej! Pederu jedan!"-obrisala sam vodu sa lica, a onda me je nešto uhvatilo za nogu i prevrnulo u vodu. Ili bolje rečeno, netko. A taj netko je bio logično Danijel Subašić. Glavom i bradom.

"Smiješno sad?"-upitao me i počeo se smijati.

"Stvarno si glup!"-poprskala sam ga u facu, a on mi je uzvratio.

"Nisam!"-nastavio se smijati, a onda je došao mene i zagnjurio me.

"Hej!"-viknula sam kad sam izronila.

"Što?"

"Ti baš hoćeš da se ja utopim!"-namršteno sam mu rekla, a on je omotao svoje ruke oko mog struka i pribio me uz sebe.

"Sad se ne možeš utopiti."-smijao se, a ja sam preokrenula očima.

"S tobom je još veća mogućnost da se utopim."-izbeljila sam mu se.

"Nije! Ja sam baš super plivač i da mi propadne karijera u nogometu, bio bih spasilac na plažama ili bazenima. Dobar biznis."-ponosno je kimao glavom.

"Da, baš. A što je sa idejom o studiranju prava?"-upitala sam ga sa polusmiješkom.

"To još stoji."-odgovorio mi je i podignuo me na čamac.

"Kako da ne."-počela sam se smijati.

"Nije to smiješno! To je vrlo ozbiljan posao."-namrštio se pa se i on popeo na čamac.

"Ma da."-sarkastično sam rekla, a onda mi je on počeo objašnjavati neke gluposti o studiranju koje bih željela da nisam ni čula.

*Ivan's POV*

"Gdje je Danijel? Tražim ga cijelo jutro!"-trener je upao u sobu u kojoj smo bili skoro svi. Falio je samo Danijel.

"Na spoju je s Bellom!"-Marcelo je viknuo, a ja sam ga pogledao raširenih očiju. Kako? Molim? Kao mi je to promaknulo?!

"Što?! Kada su otišli?!"-upitao sam ga skočivši a kreveta.

"Prije sat vremena. Meni bilo mrsko ih pratiti."-Darijo je odgovorio. Što? Zar au ih svi vidjeli osim mene?!