Let Me Be Your Hero // Danijel Subašić //

THE END

*Nekoliko dana poslije*

Atmosfera je nekako bila glupa. Hrvatska je izgubila od Wales'a u zadnjoj minuti utakmice. Iz zaleđa i ujedno i prekršaja nad golmanom. No, sudac kao da ništa nije vidio svirao je kraj utakmice i Hrvati su izgubili. To je bio jedan od najtužnijih prizora. Svi su plakali, igrači na terenu, igrači na klupi, izbornik, pomoćni treneri, navijači, igrači Španjolske, svi, uključujući i mene... Svi smo se zbližili previše i sad je kraj. Kao da nas je netko iznenada probudio iz predivnog sna.

*FLASHBACK*

"Idemo dolje? Moram biti uz Ivana, ali i ti uz Subašića. Treba te."-Katarinin glas me trgnuo iz misli te sam odmah obrisala suze pa pogledala prema Danijelu. Taj prizor je natjerao moje suze da još više klize niz moje lice. Plakao je, brisao suze majicom no onda je odustao i prepustio se tuzi koja je vladala. Neutješno je plakao kao i ostali na tribinama i terenu.

"Idemo."-kroz suze sam rekla i pojurila zajedno s njom dolje na teren. Čim smo stigle dolje zatrčala sam se prema Danijelu i zagrlila ga najčvršće što sam mogla.

"Nisam mogao obraniti. Srušili su me."-zabio je glavu u moj vrat jecajući.

"Danijel, dobro je. Nisi mogao ništa učiniti, svi znaju da je taj gol nepravedan. Ti si bio super cijelu utakmicu, od početka pa do kraja."-govorila sam mu pokušavajući ga utješiti.

"Gotovo je."-zajecao je još više pa omotao ruke oko mene.

"Nije ništa gotovo. Bit će još Europskih prvenstava, za 2 godine je Svjetsko, imaš karijeru u klubu koja blista. I najbolji si golman ovog Eura."