Let Me Be Your Hero // Danijel Subašić //

-27-

Vraćao sam se u hotel pješice kada sam ugledao djevojku srednje visine i valovite kose ispred sebe, gurala je neki kufer. Sa leđa je sličila Belli, no Bella je otišla pa sam tu mogućnost odbacio. No, onda je počela gunđati nešto i osmijeh je zaplesao na mom licu.

"Bella!"-skočio sam ispred nje i zagrlio ju no ona me odgurnula te ljutito skinula naočale sa glave.

"Ne diraj me! Zbog tvog prijatelja i jebenog taksija nisam stigla na jebeni let!"-ljutito je govorila, a bijes je izbijao u njezinim očima.

"I bolje da nisi otišla! Kako ti je to uopće palo na pamet?"-postavio sam joj pitanje na koje baš i nisam očekivao odgovor.

"Ti to ozbiljno? Odlučila sam otići zbog tebe i zbog tvojih sranja. Dokazao si mi da nisi niti malo drugačiji od ostalih. Ali ti si se svim silima trudio da ti povjerujem i da se zaljubim u tebe u čemu si i uspio. No, to je sve palo u vodu jučer kada si rekao sve što ti je na pameti."-dala mi je odgovor i kao da me zalila hladnom vodom. Samo što mi nije bilo hladno i nisam bio mokar. I nije me zalila.

"Ti trebaš znati da ono što sam jučer rekao uopće ne mislim. I trebaš znati da te volim bez obzira na sve. I ne moraš se bojati da ću te ostaviti. "-bukvalno sam romantičar na kubik.

"Znaš li ti čega se ja bojim? Bojim se biti sretna jer što ako se prepustim i svijet mi se opet počne urušavati? Kužiš li?"-pogledala me i suze u njezinim očima su mi sve govorile.

"Sa mnom ti neće biti ništa. Obećajem."-iskreno sam joj rekao potom ju zagrlio.

"Jesam li glupa što ti vjerujem? Opet."-podignula je glavu kako bi me pogledala u oči. Na njezino pitanje sam samo odmahnuo glavom i još jače ju zagrlio potom poljubio u tjeme..

"Možda se varam u vezi tebe, ali ne mogu protiv sebe."-još jednom me pogledala, popela se na prste i poljubila me.

"Ne varaš se."-nasmiješio sam joj se potom isprepleo naše prste te smo počeli hodati prema hotelu.

• • •

*Bella's POV*

Danijel i ja smo ulazili u hotel kada se ispred nas stvorio ljutiti Sergio. Vrlo ljut. Vrlo,vrlo, vrlo, vrlo ljut. Ne pamtim kad sam ga vidjela ovakvog.

"Jesi ti normalna?! Kako si se usudila samo tako otići?! Što ti je bilo u toj tvojoj glavurdi?!"-derao se kao nenormalan. Mogu reći da me je bilo sram zato što su ljudi tuda prolazili.

"Daj ne brukaj ni sebe ni mene! Vidiš da nisam otišla? Ovdje sam! A sad se jebeno smiri ili ću te reći mami."-kratko sam mu objasnila situaciju i prošla pored njega ostavljajući ga samog s Danijelom.

"Stani mlada damo!"-Sergio je vikao za mnom no ja sam stiskala gumb u liftu kako bi se što brže zatvorio, ali ovi liftovi se zatvaraju presporo i ovaj je utrčao unutra.

"Što je sada Sergio? Što te muči? Koji problem ti imaš sa mnom?"-ispitivala sam ga pomalo iznervirano.

"Kako ne razumiješ što je! Sjećaš se našeg dogovora prije nego smo došli u Francusku? Obećao sam ti da neću dati da ti se ijedan muškarac približi. Ali ti se odupireš i opet će sve biti kao i prije našeg dolaska. Ovaj razgovor smo već vodili, ali tebi očito ne ulazi u glavu. Ne želim te opet gledati takvu, a znam da hoću."-govorio mi je zaustavivši lift.

"Ali Sergio, ovaj put je drugačije. Nikad nisam nešto ovakvo osjećala prema nekome. Volim ga, a i on voli mene. Barem mislim."-slegnula sam ramenima na zadnje riječi.

"Kako možeš nekoga voljeti nakon 2 i pol tjedna? Ti si u njega sada samo zaljubljena, ali ne voliš ga, u to sam siguran. Prerano je."-pobio je svaku moju riječ.