Goalkeepers

Chapter 8

Stigli smo do njegove kuće. Otvorio mi je lesicu te sam ušla, Azra je odmah dotrčala do mene te sam je podragala po glavi. Mihael me uhvatio za lakat i poveo prema nekim vratima, nisu bila ulazna u kuću, ali vodila su u neku prostoriju.

"Sad te molim da zažmiriš i rukama prekriješ oči i facu. Ja ću te voditi. I zapamti, nema škiljenja i varanja."

Zažmirila sam i stavila ruke na glavu tako da sam prekrila oči i cijelo lice. Nisam ništa vidila. Uhvatio me je za rame, ali brzo je maknuo ruku. Odjednom sam osjetila kako diše iza mene. Što sad smjera. Zagrlio me je. Zagrlio me je odotraga. Njegove ruke su bile oko mog struka.

"E tako, sad možemo krenuti. Azra daj otvori ta vrata."

Čula sam kako Azra skače i vrata su se otvorila.

"Bravo Azra. Bella idemo, ja ću te voditi ne moraš se bojati. Samo se opusti."

Lagano je krenuo koračati prema naprjed pa sam i ja tako nekako koračala. U tih par minuta što smo šetali on me navigirao i vodio. I cijelo vrijeme me je njegov vrući dah peckao po vratu.

"Stani tu i nemoj još gledati! Kad ti rečem onda ćeš otvoriti oči."

Stajala sam neko vrijeme kao idiot negdje, ne znam gdje i čekala, ne znam ni ja što. Čula sam korake kako prilazi k meni. Uzeo je moje ruke u svoje i maknuo mi ih s lica. I dalje sam žmirila. Odbijala sam pogledati.

"Ajde, otvori oči."

Polako sam ih otvorila i par puta trepnula da se priviknem na svjetlost. Mihael je stajao ispred mene i to neobično blizu, bliže no što bi trebao. Gledao me je u oči. Tako su lijepe. Dva modro plava oka su me promatrala, kao da skeniraju svaki dio moga lica.

"Dođi."

Rekao je. Uzeo me je za ruku i povukao lagano. A onda sam ugledala Azru kako leži, a oko nje 6 malih psića. Kako prije nisam skužila da se Azra okotila, a toliko puta sam kod bake na selu vidjela kad se pas, to jest kuja, uh kako to ružno zvuči, okoti. Koda sam sljepa. A i ne bila, kao da sam ja gledala u Azrin trbuh, gledala sam ja u nekog drugog.

"Preslatki su. Koliko su stari?"

Čučnula sam da ih bolje vidim i podragam Azru. Bili su tako maleni,  čupavi i mekani. Uhh kako su slatki.

"Imaju tek 15 dana, nisu još ni progledali kako treba."

"Pa čini se da ću češće dolaziti k tebi i k Azri."

Oboje smo se nasmijali.

"Samo ti dođi, meni će biti drago, a vjerujem i Azri."

●●●●●

Mihael je stavio Azru na povodac i krenuli smo prema lesici da izađemo iz dvorišta. Išla sam iza njih i gledala kako Azra korača Mihaelu uz nogu.

"Dame prve."

Mihael je otvorio lesicu te me pogledao i nasmijao se. Ima presladak osmjeh i onu rupicu na desnom obrazu kad se smije. Uzvratila sam mu osmjeh. Kad smo izašli iz dvorišta stala sam uz njega i Azra je došla do mene te sam ju počeškala po glavi. Mihael je nešto čeprkao po lesici, valjda ju je zatvarao, ne znam.

"Onda, gdje idemo?"

"Maksimir. Tamo sam ljetos svaki dan vodio Azru u šetnju. To je njena ruta"

Krenuli smo prema Maksimiru kojeg, usput obožavam. Tamo sam često šetala sa Bortom, ali ponekad i sama znam otići tamo, kad mi treba mira. To je super mjesto. Tamo sam puno puta išla kad sam bila na rubovima depresije jer nisam više mogla trpiti sav srres na leđima, a i to jedno vrijeme sam se svađala s Eni i to me još više guralo u depresiju. Maksimir je za mene spas. Osim što tamo idem u šetnje, tamo mi je i Dinamov stadion na kojem osim što treniram, igram i utakmice. Stojim na svom golu i branim ga što je više moguće.