Mihael's pow.
Ne mogu ja ovo više. Fali mi. I to jako. Svaki dan bez nje je sve gori i gori. To nije normalno, tako malo se znamo a tako puno mi je ušla pod kožu. Mislim da ju volim. A ako ne, onda sam na putu da ju zavolim. I to jako. I prvi put u životu to stvarno jako želim. Bilo je cura, za neke sam bio zapeo i sviđale su mi se, ali niti jedna kao ona sada. Već 2 tjedna ne pričamo. Ne znam kako sam to uopće izdržao. Svaku večer sam išao do njene kuće, pokušavao skupiti hrabrost da joj pokucam na vrata i ispričam se. Ali svaki put sam našao neku izliku. A zapravo, sve to uzalud. Priznajem, sam sebi priznajem da sam kukavica i da sam glup. I moj glupi ponos, čemu mi on uopće služi kad nju ne mogu imati. A za nju bih sve dao, i sve, baš sve.
●●●●●
Danas je petak, što znači da će njeni ići na selo, imam priliku otići k njoj, ispričati joj se, učiniti nešto jer, još jedan dan bez komuniciranja s njom, neću to moći izdržati.
Tu sam, stojim pred njenom kućom. Nema auta njenih roditelja, ali nema ni svjetla nigdje u kući. Sumnjam da je ona otišla na selo, nikad ne ide, ne vjerujem da bi i sada ošla. Otvaram ulaznu lesicu i ulazim u dvorište. Dolazim do ulaznih vrata i pritiskam kvaku ali zaključano je. Sjedam na stepenice ispred vrata. Čekat ću ju dok ne dođe, briga me. I dalje ne mogu vjerovati da sam bio toliki kreten da sam uspio dopustiti da svađa mojih roditalja, u kojoj su i mene počeli napadati i pametovati mi dok se međusobno svađaju utječe na odnos s njom. Dakako da me ta svađa bolila, zapravo još uvik me boli, ali ne više od ovog s Bellom. Ona to nije zaslužila. Nije zaslužila da se ja istresem na njoj. Ona je posebna cura, ona je ta za koju bi sve dao i koju ću voljeti na onaj pravi način. Trudit ću se najbolje što mogu sam da ona vidi što je to ljubav, i da shvati kolikom jačinom ju volim. Svakim danom sve više i više. Vani je mrkli mrak i oblačno je. Srećom imam hoodie i jaknu na sebi pa mi nije hladno i nebi trebalo biti, ali ako budem dugo čekao,a iskreno se nadam da neću. Odjednom sam čuo korake u blizini ograde njenog dvorišta, ali nisam se obazirao. Ustat ću se tek kad ona dođe pred vrata, kada me ugleda. Ništa, lesica se nije otvorila, to nije ona. Raširio sam noge i laktove naslonio na njih, prekrižio ruke i stavio glavu na njih. Oči su mi se polako počele same od sebe sklapati, pustio sam ih, briga me. Dok god ona ne dođe ništa me ne zanima. Znam da će me probuditi kad dođe. Polako, oči se više nisu otvarale i ja sam zaspao.
"Miha? Što radiš tu?"
Otvorio sam oči, ali nisam se micao, držao sam glavu naslonjenu na ruke. Nisam mogao dignuti pogled, bojao sam se.
"Miha?"
Ne, neću dignuti glavu, ne mogu. Imam osjećaj da ako vidim njene oči, onaj pogled pun tuge i razočarenja, da ću početi plakati. Ne mogu to, ne sada kad sam došao tu, pred njenu kuću. Sjela je kraj mene, osjetio sam njenu toplinu u svojoj blizini, osjetio sam njen miris, o Bože kako mi je falila.
"Mihaele?"
Zagrlila me je, prebacila je svoju ruku preko mene i naslonila se na mene na neki način. Drugom rukom je išla po mojoj kosi. O Bože. To je to, dižem glavu. Gledam u prazno ispred sebe, sada njena druga ruka prelazi preko moje ruke, točnije, lagano me češka.
"Oprosti."
Okej, mogu ja to.
"Oprosti mi što sam bio budala i glup. Nisam se smio početi derati na tebe. Nisi ti kriva što mi se roditelji svađaju i što su taj dan i na mene napali i što praktički živim sam s Azrom. Oprosti mi molim te. Ne mogu više ovako, ne bez tebe. Fališ mi, svakim danom sve više i više."
Duboko sam udahnuo. Možda da joj kažem da mi se sviđa? Ma šta sviđa, lud sam za njom.
"I ti si meni falio."
To je bilo sve što sam čuo od nje, i bilo mi je dovoljno, zagrlio sam je, čvrsto i sigurno. Onako kako želim da se ona osjeća kad je samnom i kad ju grlim.
"U buduće da znaš, nemoj slučajno da mi prešutiš za te svađe tvojih roditelja. Ako ništa ne budem mogla reći barem ću te zagrliti. Da znaš da nisi sam i da znaš da sam uz tebe, sada i za ubuduće."
Pustio sam je iz zagrljaja jer me je ona malo odgurnula. A onda se primaknula i poljubila me u obraz.
"Ovo je za ispriku."
Nasmješila se, a onda me puknula po zatiljku.
"A ovo jer ti je trebalo skoro više od 2 tjedna."
Ta cura je luda. Ali volim ju takvu.
"A sad idemo u kuću jer ne želim da se prehladimo."
Nasmješila mi se, uzvratio sam joj osmjeh. Bože kako je slatka, kako je draga, luda, lijepa, zgodna, dobra i savršena, ali samo za mene. Ubio bi nekog da joj se približi, ubio.
●●●●●
Gledamo neki hororac, ili triler, ne znam. Niti me zanima, samo glumim da gledam, ne mogu se koncentrirati na film nakon toliko vremena odvojenog od nje jer upravo sada mi je uistinu blizu. Naslonila se je na mene i stavila svoju glavu na moje rame. Jeli smo kokice, ja sam ih držao jer njena nespretnost, rasipat će ih sve do jedne po boravku. Sjedili smo na kauču, kad sam došao bio je razvučen, ne znam zašto ali nije me ni briga, sve dok je ona uz mene. Dok uzima moju ruku svaki put kad se treba neka trašna scena dogoditi jer ju je strah. Moram ju zagrliti. Moram. Izvukao sam desnu ruku i stavio ju preko njenih ramena i privukao ju još bliže sebi. Sada je njena glava bila praktički ispod moje brade ali malo desno. Osjećao sam se sretno, i spokojno, bez itijedne brige, nakon toliko vremena. Ovo je pravi raj za mene. Ne želim više ni trenutka provesti a da ne pričam s njom. Zašto je ona ovako mirna? Nagnuo sam glavu da ju promitrim. Spavala je. Moja Bella spava u mom zagrljaju. Iako još nije moja, bit će, a nadam se da će to biti stvarno uskoro.
●●●●●
Uhh, probudila me otrnuta ruka. Polako pokušavam otvoriti oči i priviknuti se na svjetlo. Par puta trepćem dok mi se vid ne rasčisti. A onda okrenem pogled prema otrnutoj ruci i shvatim zašto je otrnula. Istog trena kad sam ugledao Bellu kako spava na mojoj ruci i kako smo praktički spavali zagrljeni mi se nacrta smješak na licu. Zaboravim na to što mi je ruka otrnula. Malo se pomaknem da je mogu bolje gledati. Kako je preslatka dok spava, kao mala curica. Imam toliko jaku želju ju poljubiti sada, ne u obraz, ne u čelo, nego ove njene preslatke usne. Usne za kojima žudim. Polako se naginjem prema njoj, prilazim sve bliže njenim usnama, praktički više i ne dišem. Samo da ju ne probudim. Ne želim da ona za ovo sazna. Još malo. To je to. Ostavljam kratki poljubac na njenim usnama, nije se niti pomaknula. I dalje je spavala. Polako odmičem glavu od nje i naslanjam je na jastuk. Prepuštam da zadovoljni smješak preplavi moje lice. Prepuštam se svim emocijama koje su proradile u meni nakon tog poljupca. Ona neće znati za to. To će biti moja mala slatka tajna. Koju ću čuvati i ispričati joj nakon nekog vremena. Ali, tek onda, kad budem siguran da je ona spremna. Jer, ona koliko sam pričao s njom o sveme, rekla mi je da ne želi dečka, ne nekog kojeg neće voljeti i koji nju neće voljeti. Rekla je da dečko dolazi u obzir samo ako ona uistinu bude sigurna da ga voli i da on nju voli. Potrudit ću se. Dokazat ću joj, ona će biti moja, ona mora biti moja. Ovim poljupcem maloprije to sam sam sebi obećao. I njoj sam to obećao. Pričala mi je sve o svome životu, čak i o dečkima koji su joj se sviđali i kojima se ona sviđala, sve mi je pričala. Pričao sam i ja njoj. Bolje je da sve zna prije nego joj rečem da ju volim, prije nego joj to sve dokažem. I upravo, jedna stvar, koju ona neće ni slutiti je ta da je ovo bio njen prvi poljubac, iako je bio na blic, bio je prvi. Ja sam ukrao njen prvi poljubac a da ona to ni ne zna. Opet sam se nasmješio još više. Jedva čekam da joj rečem za ovo. Opet sam pogledao u nju, i dalje je spavala, ali sada je imala smješak na licu. O Bože kako je prekrasna. Volim ju.
YOU ARE READING
Goalkeepers
Teen Fiction"Stalno mislim o plavim očima i savršenom osmjehu. I svaki put kada me poljubi u obraz ili u čelo kroz mene prođe milijun trnaca. Shvatila sam da obožavam one njegove čvrste zagrljaje. Svaki put kad me tako zagrli osjećam se sigurnije." ●●●●● "Ostav...
