UNFAIR // Grayson Dolan

Chapter 1

  Dim je svuda oko mene nedopustajuci mi da ista vidim. Vatra oko mene mi se sve vise i vise priblizava nedozvoljavajuci mi da se igdje pomjerim. Pocinjem da panicarim. Gubim dah, zatim osjecam snazan udarac teskog predmeta u glavu. Mrak. Tisina. 

  "Da li sam mrtva?" -upitala sam se, ali cim sam to pomislila zacuo se glasan zvuk sirena u pozadini.

 Zatim opet tisina.   

----

  Probudila sam se sa jakom glavoboljom pokusavajuci otvoriti oci ali mi to nije uspjevalo. Shvatila sam da imam povez na njima i nista nisam mogla vidjeti. Mrak ponovo, super. Zbog ukocenosti rastegnula sam se pomjerajuci noge koje se na svu moju volju nisu htjele pomaknuti.

  "Sta se desava?" -pomislila sam.

  Oko mene culi su se samo zvukovi raznih aparata kao za otkucaje srca i drugih.. U bolnici sam. Osjecala sam se bespomocno, nisam mogla gledati, a ni micati noge. 

  Cula sam otvaranje vrata, i odma potom i korake.

 "Adeline? Adeline Wilson?" -upitao me je grubi,muski glas.

  "Da?" -odgovorila sam pomalo nesigurnim glasom.

"Ja sam tvoj doktor Adam Lurry. Kako se osjecas?"

  "Uzasno me boli glava,oci me pomalo peckaju, a noge ne mogu pomjeriti." -rekla sam sa uzdahom.

 "Sta mi se dogodilo?" -upitala sam zabrinuto.

  "Prisustvovala si u pozaru trgovine koju si navodno posijetila. Pozar su uzrokovala jos nepoznata lica. Sigurno se ne sjecas nicega." -odgovorio je dr. Lurry posve sluzbenim glasom. 

  Da, bio je upravu. Pokusala sam se sjetiti bilo cega ali jednostavno nisam mogla.

 "Sjecam se samo dima i vatre i vise nicega."  

  "Da se vratimo na tvoje zdravstveno stanje." -glas mu je postajao sve zabrinutiji.

 "Sam dim i ostale hemijske supstance dovele su do manje infekcije tvojih ociju,i iz tog razloga nosis taj povez, ali ne brini to ce se vremenom popraviti, i ubzo cemo ti skinuti to." -zastao je na tren, kao da uzima dah i nastavio malo tise.

  "Ali ono sto je vise zabrinjavajuce su upravo tvoje noge. Dobila si jak udarac u glavu i nekako krv ti se izlila u mozak i zbog toga ne mozes pokretati noge. Vec si bila na dvije operacije koje su trajale duze od tri sata, zatim si upala u komu koja je trajala skoro pola dana.Nadali smo se da ces poslije jos jedne duge operacije moci pomicati noge ali kao sto sama znas ne mozes." -izgovorio je zadnje rijeci tiho sa dozom sazaljenja, da sam ga mogla vidjeti mozda bi i pomislila da je pustio suzu.

  "Pa da li cu se moci izljeciti?" -pitala sam vec povisenog glasa. 

  Tisina. Culo se samo moje ubrzano disanje. Pomislila sam na najgore. Sta ako..? Ma ne, to je nemoguce. Iscekivala sam njegov odgovor iako iskreno nisam htjela da odgovori.  

  "Gospodjice Wilson, zao nam je ali ostali ste nepokretni."

 Zadnja rijec mi je odzvanjala u glavi bezbroj puta. Nepokretna. Nepokretna.  

  "Sta? Sigurno mozete nesto poduzeti u vezi toga, doktori ste zaboga, sigurno postoji neki lijek!" -vec sam se derala. Ponovo sam osjetila nalet panike.

 "Ne.." -poceo je objasnjavajuci ali prekinula sam ga.  

  "Znate sta? To je sr*nje! Sigurno mozete naci rijesenje,SIGURNO!" -osjetila sam suze na obrazima ali i peckanje ociju dok su ih ispustale zbog infekcije. Ne mogu ni plakati! To me jos vise razljutilo. Jednostavno ne mogu prihvatiti cinjenicu da cu do kraja zivota ostati nepokretna.