UNFAIR // Grayson Dolan

Chapter 6

"Grayson za tačno 2 sata imamo naš projekat, ko će nas odvesti? Kako? Zakasnićemo!"

"Molim??"

Počela sam uspaničeno gledati oko sebe u nadi da će neko možda naići i povesti nas, ali nije bilo nikoga.

Grayson me je gledao zabrinuto sa rukama na glavi.

"Adeline.."

"Ne smijem pasti...ja..." -stalno je zastajao, teško dišući.

"Stop, Grayson! Sve će biti dobro, uredu?" -prišla sam mu, gledajući njegove smeđe oči koje su se presijavale na suncu.

Klimnuo je, kao znak da razumije.

Posegnula sam za svojim već suvim hlačama iako su i dalje bile pomalo ljepljive. Obukla sam ih dok sam u njih utrpavala onu Graysonovu široku majicu. Čak nije ni izgledalo tako loše. Kosu sam nekako počešljala prstima jer nisam imala češlja, što je bilo i uspješno jer mi je ravna.

On je i dalje bio u donjem djelu svoje sive trenerke. Na svu sreću dublje u gepeku našao je jednu Ethanovu duksericu.

Što se tiče ljudi koji su prolazili..da, nije nikoga bilo.

"I šta ćemo sad?" -upitala sam ga dok smo bili jedno pored drugog na cesti čekajući nekoga da prođe.

"Nemam pojma. I dalje nema mreže. Jedino da pješačimo do grada i tako naletimo na nekoga ali ne mogu ostaviti auto ovdje." -rekao je gledajući u daljinu.

"Pa i da neko naleti ovdje morali bi ostaviti auto, ne možemo ga vući za sobom." -objašnjavala sam.

"Dobro onda, krenimo." -rekao je povlačeći me za ruku.

Kad me je povukao toliko sam se nagnula, da sam skoro pala iz kolica pred njim. Baš imaš sreće Adeline.

"Čekaj zaboravila sam nešto!" -uzviknula sam, vraćajući se u auto po naše papire za projekat, i naravno moj sok od breskve, tj. ono što je ostalo od njega.

"Nemoj mi reći da si se zbog toga vratila u auto?" -rekao je gledajući u sok sa podrugljivim osmijehom.

Samo sam klimnula glavom, nasmiješivši se.

I tako smo pješačili, ustvari on je dok je gurao moja kolica. Sve više smo se udaljavali od auta prema gradu.

Poslije 10 minuta pješačenja već smo izgledali iscrpljeno.

"Ne mogu više." -govorila sam stavljajući ruku na lice kako bi ga pokrila od zraka sunca.

"Ti ne možeš? Šta je sa mnom? Ti bar sjediš." -rekao je preokrenuvši očima.

Napokon, u daljini vidili smo kako nam se neko auto približavalo.

Oboje smo uskliknuli od sreće. Zaustavljali smo auto, mahajući rukama i na svu sreći zaustavilo se.

Prozor je otvorila neka žena. Imala je 20 i nešto godina i bila je malo je reći prelijepa.

"Gdje ste vas dvoje zalutali?" -rekla je sa osmijehom.

Ja sam još šutila od začuđenosti. Kako smo baš naletili na ovakvu ženu ovoj nedođiji?

"Guma nam se probušila, a nije bilo signala da nazovemo ikoga." -Grayson je započeo.

"Bili nas vi mogli odvesti do škole, jer imamo jedan stvarno važan projekat?" -pitao je naslanjajući se na prozor, gledajući je zavodljivo.

"Naravno, upadajte!" -rekla je pokazujući nam da uđemo.

Grayson je sjeo na prednje sjedište odmah do nje, dok sam ja sjedila na sredini zadnjeg sjedišta.

Objasnili smo joj gdje se nalazi škola i krenuli smo.